Stvarno velika stopala

Moja prijateljica nosi cipele broj 41. Visoka, vitka, bujne tamnocrvene kose, bila je vrlo atraktivna djevojka a i danas već u vrlo zrelim godinama, koje su nadmašile broj cipela, izgleda odlično. Ali ima velike šake i poveća stopala. Na njenu visinu to se baš i ne primjećuje. No ona svejedno, gotovo automatski, skriva ruke ili ih drži blago savijene ne bi li prikrila njihovu veličinu.
Jednom prigodom trebala je na brzinu nove cipele za neku svečanu zgodu. Uđemo u prodavaonicu cipela, nađemo neki par koji joj se dopao i obratimo se prodavačici da joj donese cipelu za probu. „Koji broj?“ pita prodavačica. Šutnja. „Koji broj?“ ponovi prodavačica glasnije misleći, valjda, da smo nagluhe. Zaustim: „Četrdeset…“ kad moja prijateljica ispali ko iz topa: „Tridesetdevet!“
Donese žena broj 39, ona je uz pomoć žlice i dosta sile obuje, s izrazom lica koje je mogao imati još jedino onaj što su mu stavili krunu od trnja. „Baš su udobne“ – izjavi slavodobitno.
Koliko god puta sam s njom bila u kupovini cipela, ona nikad nije uspjela preko usana prevaliti: „Broj četrdeset i jedan“. Treba li reći da pedikeri imaju pune ruke posla?

Poštar

Nemojte me krivo shvatit, ne žalim se, ali nitko više ne šalje čestitke poštom. Sad mi i prosinac isti ko i svaki drugi mjesec. Nosim samo račune, kaže poštar.

Sportašica

Da sam ja Sanja Jovanović, večeras bih se pitala što, dovraga, osim tri svjetska rekorda, trebam još napraviti u jednoj godini da bi me izabrali za sportašicu godine. U ovoj "sportskoj" zemlji to nije bilo dovoljno ni za drugo mjesto.

Zimski vrt

Čempres

Gradska susjeda, kao svi ljudi rođeni u prirodi a prisiljeni živjeti okruženi betonom, obožava cvijeće i drveće. Prošlog proljeća dovuče jednog jutra, ustvari natjerala juniora da nosi iz „Konzuma“, dva mala čempresa. Jedan za svoj balkon, jedan meni za selo. Uz prijekorne poglede i pitanja neće li se ta zemlja nekako prosuti, utovarim ga u gepek i dopremim na mjesto njegova budućeg života.
Kažem barbi i Piji da ću posaditi čempres, baš tamo kraj ceste. Dati će dolini malo plemenitog ugođaja. Oni, inače prepuni ideja gdje i kada nešto treba posaditi, krajnje sumnjivo šute. Zamolih susjeda da mi iskopa rupu tamo kraj ceste, gdje je donedavno stajala hrpa gnoja. Pristane, ali bez oduševljenja. Napravili rupu, stavili podlogu kako već treba, posadili čempres i dobro ga zalili.
Ljeto je bilo jako sušno i ja sam uredno vukla kante s vodom i zalijevala malo stablo. Ono ni makac, ali bilo je jednako zeleno kao kad je kupljeno. Odem tjedan dana u Zagreb i kad sam se vratila imam što vidjeti. Čempres sav crven, rđavo-crven zapravo.
Potužim se Piji no ona samo slegne ramenima: „Nije to zemlja za njega“. A barba dodaje: „Kod nas se čempresi sade samo na groblju. Možda se pas pomokrio po njemu“.
Što se dogodilo s čempresom nikad neću saznati. Ali na tom mjestu Pia mi u proljeće planira posaditi šljivu.

Korapšn

Uhapsilo guvernera Illinoisa zbog pokušaja prodaje i namještanja Obaminog nasljednika u Senatu. Tražio nešto sitne love za sebe i mjesto od 150.000 dolara godišnje u upravnom odboru, za gospođu. Navodno je to tipično za Illinois koji ima više od 12 milijuna stanovnika. I sad oni nas 4-5 milijuna smještaju na top liste korumpiranih zemalja! Ah da zaboravih reći, guverner se zove Rod R. Blagojevich.

Trava

Žuti cvjetići koji u lipnju i srpnju krase nepokošene livade u našoj dolini i okolici, tradicionalan su lijek u svakoj seoskoj kući. Gospina trava ili kantarion bere se kad je u punom cvatu. Za ljekoviti pripravak uzimaju se samo latice. Otrgnute latice stave se u opranu bocu, poput one od kiselih krastavaca ili cikle, negdje do trećine boce. Cvjetovi se preliju maslinovim uljem, boca zatvori i stavi na sunce. Na suncu mora provesti oko 40 dana. Ulje će u tom vremenu poprimiti tamno crvenu boju. Nakon „sunčanja“ taj se pripravak procijedi, latice bace, a obojeno ulje spremni na tamno mjesto.
Čemu služi? U slučaju ogrebotina, posjekotina ili opeklina pomaže vrlo brzom zacjeljivanju rana. Provjereno.

Ena: entre nous (engl.)

Najslavniji polarni medvjed, Knut, inače nastanjen u Zoološkom vrtu u Berlinu bit će prodan ili poklonjen jer je dečko narastao i treba mu žena, a stambene prostorije nisu dovoljno prostrane za bračni život. Ovo nije priča o malim i velikim životinjama. Ovo je samo da se naglasi da nemaju svi medvjedi isto ime!

Over the bridge: I miss the view

Ena: Sleeping like slaughtered

Nije lako prevoditi. Kad dobro znaš jezik i čitaš rečenice sve ti je razumljivo i logično. Ali kad pokušaš stvar prevesti naglas na materinji jezik, ispadaju neke rogobatne konstrukcije, polurečenice ili potpune nesuvislosti.
Jedan od meni dražih profesora na fakultetu i najbolji simultani prevoditelj u bivšoj državi, prof. Ivir, znao nam je crtati koncentrične krugove po ploči objašnjavajući kako se značenja riječi u dva jezika preklapaju, nekad potpuno, nekad dijelom a ponekad nikako.
Sjetila sam se toga kad sam jučer tražila kockice prepečenca za juhu koje se zovu crouton (valjda iz francuskog). Na našem jeziku riječ ima gotovo lascivan prizvuk, da ne spominjem asocijacije koje izaziva.
Posebno me nasmijavaju razne poslovice i narodne uzrečice. Recimo kako prevesti „Za čije babe zdravlje“? For whose grandmother's health? Ili kad bi, recimo, doslovce preveli „spava kao zaklan“ vjerojatno bi se stranac zaprepastio i pitao nema li posla s kakvim serijskim ubojicom. Kako bi Englezu zvučalo „Silence is gold“? Kako može zvučati „It's better to have a pigeon in the hand than a squirell on the branch“? „Tko s djecom liježe ustaje popišan“ ne usuđujem se ni prevesti. Ili „tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada“, pa onda „Il kuj il ne mrči gaća“!
S druge strane imaju i oni svoje bisere. Recimo „Fit as a fiddle“. U formi kao svirala? Pada mi na pamet „It's raining cats and dogs“. Pljušte mačke i psi? What? Brazilci na tu temu imaju još bolju uzrečicu. „pljušte džepni nožići“ (engl.: It's raining pocketknives)! Pa onda „First come, first served“ . Mi bi to rekli „Tko prvi njemu djevojka“. Al' probaj to prevest na engleski ili koji drugi jezik!

Bypass: Lavor

Čovjek, da ne kažem žena, u raznim fazama svog života čini razne stvari ne bi li bio pametniji, ljepši, mlađi. Tako čita svašta od povijesnih knjiga i poezije do Dikine kuharice, prati sve od politike i ekonomije do sporta. Onda zaključi da znanje i informiranost nisu her thing, pa nastavi pratiti samo ono što ju u nekom trenutku zanima.
Okrene se izgledu, možda je to that thing, i strastveno kupuje sve od kremica protiv bora oko očiju do ruževa koji se ne brišu punih osam sati bez obzira što jeo i pio (bullshit, izbrišu ih obični ćevapi s lukom!). Poslije nekog vremena zaključi da je ništa od toga ne može pretvoriti u Cindy Crawford i odluči da je i „Nivea“ sasvim dovoljna.
Pa uđe u fazu zdravog i dugog života. Recimo čokolada dokazano produljuje život jer čuva srce. I crno vino također. Dobro, nije baš neka vinopija ali za zdravo srce će se žrtvovati. Kava također produljuje život. E tu je bar koju godinu na dobitku. Vražje cigarete, kojih se nikako riješiti, idu u desnu rubriku minus. Ustvari koliko ih je popušila medicinski je fenomen. Već je bar 10 godina mrtva.
OK, možda ni zdrav život nije her thing. Netko je jednom davno rekao: u dvadesetoj godini velika stvar je ljubav, u četrdesetoj novac a u šezdesetoj lavor s toplom vodom. Pa da pričekam još koju godinu?

Zima

Meteorolozi koji drže do sebe, ne daju ozbiljne dugoročne prognoze. Pia, međutim, nije meteorolog i kaže da će ova zima biti blaža od lanjske. Oštrija od predlanjske. Tako kaže njezin luk. A zadnje dvije je potpuno pogodio. Par metara drva i - nema zime.

Zemlja znanja 2

U SAD su objavljeni rezultati testiranja općeg znanja iz povijesti, ekonomije i građanskog društva. Testirani Amerikanci jedva su uspjeli riješiti 49 posto testa. Više od 30 posto njih nije znalo nabrojati dvije neprijateljske zemlje u II svjetskom ratu (spominjane su Velika Britanija, Kanada, Meksiko, Španjolska, Kina…) Zanimljivo je da su među testiranima bili i političari izabrani na izborima. Oni su uspjeli točno riješiti 44 posto testa. Čak 20 posto ovih posljednjih smatralo je da elektorski sustav kojim biraju predsjednika države zapravo služi za nadzor televizijskog duela kandidata!

Sanitar

Astronautkinja Heide Nešto Piper danas je zakazala u kućanskim poslovima! Dalo joj torbicu alata i Arfova, Daxova i WC Sanitara i poslalo van iz Space Shuttlea Endeavour da očisti brod.
Avaj, Heidi je u kritičnom trenutku ispustila cijelu torbu francuskih ključeva i sredstava za čišćenje i taj je dragocjeni pribor odlutao u svemir! Voditelj našeg tv dnevnika našao je za shodno upozoriti muški živalj planete da pripazi jer bi im na glavu mogao pasti francuski ključ. Iskreno se nadam da će to ipak biti WC Sanitar.

Osmatračnica za miševe

Pet kuna

Ministar zdravstva koji se po inteligentnim izjavama može mjeriti samo s nedavnim jubito ministrom policije, najavljuje da će nas oderat k'o mrtvu mačku, pet kuna po kutiji cigareta. Jer, što? Mi pušači, u svakom pogledu niža bića ne samo da izvoljevamo obolijevati od raka, a za sve rakove na ovom svijetu, nota bene, krivi su pušači, nego ubijamo i nesretne nepušače.
S obzirom da smo svojim zloćudnim navikama nanijeli ogromne štete zdravstvenom sustavu koji bi, da brine samo o nepušačima, sigurno imao takav suficit da bi se moga bez problema otplaćivati vanjski dug ove banana države, red je da nas se protjera iz javnog života i naplati sva šteta uključujući i onu od elementarnih nepogoda koje smo također mi izazvali.
Nema više, majci, pušenja na javnim mjestima. Kakvo pijenje kave ili piva uz cigaretu i razgovor u kafiću! Kakvi ćevapi, pizza, ili ručak u restoranu pa poslije smrdljiva cigareta koja na licu mjestu ubija pet, šest nedužnih nepušača! Kakvo čekanje satima u redu u nekoj superorganiziranoj državnoj ustanovi pa ćeš onda, da smiriš živce i ne prikolješ rašpicom za nokte činovnicu koja na tvoje oči recitira kćeri recept za međimursku gibanicu, izletit van i zapalit spasonosnu cigaretu. Nema! Šmrči kokain, loči litre žestice dnevno, kupi Porche, Jaguar ili BMW pa ispusti kakve tri tone kancerogenih plinova direkt u facu nedužnih nepušača. To zdravstvo ne košta ništa.
Eto u bivšem sistemu smo pušili gdje smo htjeli, bolnice, pregledi, recepti i lijekovi su bili besplatni i vidjeli smo u kakvim je dugovima grcala bivša omražena umjetna tvorevina, čije ime ovdje ne zaslužuje spomena. Dvadeset milijardi dolara je bila dužna ta država! Zato je i propala, jer je pušio tko je htio i gdje je htio. I treba odmah jasno reći: ovo je samo prijelazna faza. Kad uđemo u EU one koje uhvate s cigaretom vodit će direktno u Lepoglavu.
Jedna me stvar ipak raduje: željela bih ovom prigodom od srca čestitati na izboru svim pušačima glasačima HDZ-a i poželjeti im sretnu 2009.!

¸Bypass Marijin trs

Le olive di Gran campo

Berba maslina 2008. , maslinik Vela njiva, godina druga. Urod: 150 kilograma maslina. Berača tri i pol. Prerada: toklarija Pašutići. Dobiveno ulja: 26,5 litara (16 posto).
Tko bi mislio, najmanje ja, da ću se baviti proizvodnjom maslinova ulja! I da citiram Piju o maslinama: "Lijepo ih je vidjet pune plodova, a još ljepše prazne."

Jesen

Red

U dva dana odstajala sam u raznim redovima više od pet sati. Ako se mora čekati toliko dugo na mjestima gdje lijepo vidiš radi li činovnik ili zabušava, a zabušavaju svejedno, koliko se mora čekati tamo gdje je činovnik sam u svom budžaku? Dan, mjesec, godinu?

Jel' me vidiš, George?

Na Međunarodni dan borbe protiv siromaštva Kubanci su objavili da su otkrili novo bogato nalazište nafte. Usred svjetske financijske krize, koja Kubu i tako ne pogađa, na Castrov izolirani otok hrle naftaši iz Rusije, Norveške i ostalih naftaških zemalja. Zbog embarga, koji su sami uveli, Amerikanci ih samo mogu gledati kroz dalekozor. Eat your heart, George.

Ribič

U sjeni zadnjih sunčevih zraka
On šutke peca uz rub mraka
Na licu bora duboka, teška
Ko neka čudna vrsta smiješka

Prolazi plažom ubojica -
Velike oči sred dječjeg lica
Dva oka puna strašnih snova
Dječaka žednog izazova

Pa reče starom: Daj mi hljeba
Žuri mi se a jesti trebam,
Pa reče starom: Daj mi vina,
Silna je žeđ u asasina.

Ribič ne diže pogled ni trena
ne osvrće se preko ramena
već toči vino i kruh vadi
za tog što pati od žeđi i gladi

Ali trenutak pun topline
Ubrzo potom u vjetar mine
U smiraj svjetla što se sluti
Ribič i dalje peca i šuti

Samo mu sunce u sjenku dugu
Upleće neku novu tugu
Dvorišnu igru travanjskih sjena
Oživljenu sred uspomena

Dojahaše i dva drota
Naoružana dva policijota
Pitati starca tihog lica
Je l' tuda prošao ubojica

Ali u sjeni zadnjih zraka
On šutke peca uz rub mraka
Na licu bora duboka, teška
Ko neka čudna vrsta smiješka /prev:q/

De Andre: Ribič/

Proleterska revolucija?

Čikaški šerif jučer je objavio da njegovi ljudi neće više po nalogu hipotekarnih tvrtki izbacivati obitelji iz njihovih stanova. “Nećemo više za njih obavljati prljave poslove i izbacivati na ulicu nedužne ljude, koji uredno plaćaju najamnine i nisu ništa krivi osim što su žrtve pohlepnih hipotekarnih lihvara”, izjavio je Tom Dart.

Prognoza

Luna settembrina quattro mesi indovina. Ili: lijep i sunčan dan.

Tama

U japanskom gradiću Kinokava postavili su za šefa željezničke stanice mačku Tamu. Lokalna linija grcala je u gubicima pa su jednostavno dali otkaz svom osoblju. Mačka lutalica se, međutim, nije dala otjerati pa ju je uprava željeznice proglasila šefom stanice i dodijelila joj kapu i zviždaljku. Otkako je Tama postala šef stanice, nerentabilnom se linijom provezlo više od 50.000 turista i željeznica je samo lani na njoj imala zaradu u vrijednosti 10,5 milijuna dolara.
U ovoj našoj nerentabilnoj zemlji mogli bi, recimo, za šefa policijske uprave postaviti kakvog dobro uvježbanog psa. Troškovi bi bili manji, a sigurnost pouzdano veća.

Tupani

Što se događa kad odgajaš narod tupana? Kad ih dnevno zaglupljuješ sapunicama, holivudski blentavim spektaklima, reality showovima, izmišljenim senzacijama, vijestima koje vrve lažima i pristranošću, zastrašuješ tobože neuhvatljivim neprijateljima?
Dobiješ za potpredsjednicu države Palin.

U prolazu

Prekrasan jesenji dan. Jedan od ljepših ove godine.

Kišobran

Pucam od ponosa. Bila sam u „Elektri“, gradskoj administraciji MUP-a, u dvije apoteke, DM-u, „Konzumu“ i još desetak dućana s raznim krpicama, vozila se tramvajem, i nigdje nisam ostavila kišobran. Požderi se Alois!

Dežurni

Sve one priče kako s godinama postajemo mudriji su čista laž, izmišljena da bi nekako suzbili mladenačku energiju i ambiciju. Postajemo možda iskusniji pa zato i oprezniji, iako ni oprez nije baš neka vrlina.
Istina, ima trenutaka kad je iskustvo važno. Recimo, kad naiđeš na dežurnog. Na ovim našim prostorima, a sve nekako sumnjam da je tako i u ostatku svijeta, za dežurstvo uvijek određuju onoga tko je zadnji stigao na platni spisak.
Dogodi vam se, uzmimo, neki ozbiljniji kvar na električnoj instalaciji u nedjelju ujutro, ili još gore ispadne iz pogona cijela ulica. Možete biti sigurni da, u najboljem slučaju, dva sata nećete imati struje. Dežurna ekipa baš je otišla u Čučerje i tamo otkrila kvar za koji se strateški dio nalazi u skladištu 50 kilometara dalje.
Ili vas uhvati kakva boljka, ono ukliješti se živac, ili zub poludi, i stvar nije za Hitnu ali jest za dežurnog u domu zdravlja ili najbližoj bolnici. Mladi specijalizant baš prekjučer počeo raditi, stiže u društvu stažistice koja je u licu bljeđa od vas a ruke joj se tresu kao da je vani minus 40. Ako imate sreću, bit će tu i stara mrzovoljna sestra koja će mladog liječnika, u čijem pogledu vidite da ne zna što bi dovraga s vama, odvući na stranu i poluljutito mu objasniti da vam treba napraviti tu i tu pretragu i dati takvu i takvu injekciju. Ne dogodilo vam se da morate u bolnicu između 24. prosinca i 6. siječnja. Više šanse imate na ruletu u kasinu.
Većina onih dosadnih pacijenata, koji bar triput mjesečno pate od neke teške bolesti, u to vrijeme uopće ne ide liječniku. Tako da su utuživi ishodi relativno rijetki, no tu i tamo čitamo o njima u novinama. I primijetit ćete da je u priču uvijek uključen neki N.N. specijalizant.
Pukne vam vodovodna cijev baš na blagdan. Eto mladog naučnika koji, s jednakim žarom kao i vi, pola sata traži prokleti ventil. Zatim važno izjavi da je kvar vrlo ozbiljan i da mora nabaviti neke dijelove iz Austrije ili Obale Slonovače, te da se tu ne da više ništa napraviti. Tu vam je kanta za vodu, pa ima kod susjeda. Ili u susjednoj ulici. Za ostalo će ionako gazda doći u ponedjeljak ili utorak i naravno riješiti stvar u pet minuta. Naplatiti, dakako, i svoj i naučnikov dolazak.
Ista varijanta čeka vas i ako vam se u nedjelju ili na praznik pokvari telefon ili mobitel. Ljubazni dežurko će vas pokušati prebaciti nekom terencu kojega baš slučajno nema. Zatim će vam telefonskim uputama pokušati otkloniti kvar uglavnom spominjući nekakve dijelove i softver kojega na vašem telefonu nema. Na kraju će rezignirano reći: „A onda ništa, strpite se do ponedjeljka!“
Postoje svakako i oni iskusni dežurni. To su oni kojima je dežurstvo posao: vatrogasci, hitna, policija…Ali ako trebate njihove usluge onda ste i tako već u gadnim problemima. Ma koliko brzi bili štete će sigurno biti. No i njih nije baš najuputnije zvati pred kraj smjene. Ako nisu pripiti, sigurno im se žuri kući.
Jedina pametna stvar, koju, eto, ipak čovjek nauči s godinama, jest imati u tekici zapisane brojeve iskusnih majstora kojima ste nekad ostavili dobru napojnicu i rođaka i prijatelja koji poznaju dobre liječnike. Za svaki slučaj. I nedjelju.

Dobar odgoj

„Zahvaljujem svojim roditeljima koji su me nekako uspjeli odgojiti da imam samopouzdanja koje je u nesrazmjeru s mojim izgledom i sposobnostima. Odlično su to napravili. Takvi bi trebali biti svi roditelji“, rekla je noćas producentica, pisac i glavna glumica humorističke serije „30 Rock“, Tina Fey,
primajući jednu od ukupno četiri osvojene nagrade „Emmy“.

Bypass: Ultimate cats

Moonlight crossing

Eno pun mjesec. Iskoristit ću ga prelazak preko mosta.

Bura

Pali sa 30 na 14. Noćas bi moglo doći negdje bliže nuli.

Dindo

Imela je tu suseda, Dragićeva mat, jenega dindota ki je bival doli tu pod škalami di su meli jena šupa u koje su držali drivo za ogenj. Ga je šla nahranit a je bil dindot uzletel gori na vrati. Ih je otprla ma ga gori ni videla, a ke je bila sasvem gluha, ga ni anke čula. Je na sav glas zazvala moje sestre: „Botra Milena, botra Milena! Susedi su mi ukrali dindota! Da im bog nesreće njimi i simi ki bi ga jeli, porki ladroni!“ Se je kašnjeje opet sišla v šupe in je dindot sletel doli i hodil po tleh.
„A, su ga vrnili!“ je veselo zakričala.

Dobra stvar

Kažu da bi na kraju dana svatko trebao pobrajati pet dobrih stvari koje su mu se dogodile. Za početak dovoljna je i jedna.
Prošle smo jedna kraj druge u supermarketu, svaka sa svojim kolicima punim vrećica i kutija i začule jedna drugu kako uz razglas uglas pjevamo „…c'mon baby, do the locomotion with me…“ pogledale se preko naočala i nasmijale.

Dalaj Lamini muževi

Milijun seoskih žena godišnje na Tibetu pokuša samoubojstvo, najčešće pesticidima. Razlog: okrutnost njihovih muževa.

Ja Marija, ti Marija

Ena bot ke je bila Bela nedeja su si šli k maši u Sovinjak. Tamo je, veš, bil kip Majke božje oko kojeg su si hodili v krug. Je bil taj kip sav od zlata. Taki debeli lanci su bili po njej, ko moja ruka. Ma je posle sve pokral oni Macuka, ki je bil plovan doli v mestu. Je šla anke Marija iz Prapuća in si je na Mostu počinila i v gostione naručila jenu bukaletu vina i fetu kruha. Je kruh dela v vino pa joj je sve popilo. Pak si je naručila še enu bukaletu. Kad je prišla v crikve joj se se vrtelo v glave. Pak je došla k Majki božji in dejala: „Ja Marija, ti Marija. Meni su sina ubili, tebi su sina ubili. I zakaj da ja sad hodim oko tebe, hodiš ti oko mene!“

10 faza rada na projektu

1. zanos
2. konfuzija
3. razbijanje iluzija
4. pad u depresiju
5. panika
6. traženje krivaca
7. pranje ruku
8. kažnjavanje nevinih
9. pronalaženje kompromisa
10. nagrađivanje i odlikovanje onih koji nisu sudjelovali u projektu

Frere Jacques

Stvarno moraš biti minus inteligentan da bi kritizirao nekoga tko u tri najveće moguće utrke sruši tri svjetska rekorda i osvoji tri zlatne medalje, komu 90.000 ljudi uglas s veseljem pjeva "Happy birthday", a par milijardi to čini iz svojih fotelja. I zadnjoj budali bilo je jasno da gleda nešto što se u životu, ako imaš sreće, može vidjeti samo jedanput.
Ako je Jaques Rogge želio postati najnepopularniji šef Olimpijskog odbora od Grčke naovamo, uspio je.

Banana teror

NBA je poslala pismo kojim upozorava klubove koji snube za potpis iranskog košarkaša Hameda Ehadadija, da ga ne smiju angažirati. Bar dok State Departement ne izda posebnu suglasnost. Ne'š ti opasnog teroriste! Dvometraš koji puca 16 koševa po utakmici i još bolje brani. I to NBA-u zabranjuje isti onaj Žbun koji uredno prodaje oružje i kupuje naftu od Irana. A je to najrazvijenija demokracija na svijetu! I ti su se rugali komunistima. Stvarno.

Žena u Kini

Ujgurska muslimanska žena živi u vrlo skučenom prostoru. Ona je kao žaba na dnu bunara. Vidi samo komadić neba.

(nepoznata Ujgurskinja u tv dokumentarcu o ženama u Kini)

Kiša

Čekam kišu.

Prvi dan kolovoza: Fešta od njoki

* 400 grama pirea od krumpira (Mona Lise ili Adore)

* 120 grama brašna

* 2 cijela jaja

Pire poluohlađen umijesiti s brašnom i jajima, izvaljati u trake debljine kažiprsta i izrezati na valjčiće dužine pola kažiprsta. Svaki malo provaljati na dlanu da se dobiju njoki. Kuhati u kipućoj posoljenoj vodi dok isplivaju na površinu.

* Piini njoki

Posvećene grančice

Veš da mi drugi palimo kresove ne za svetoga Ivana? Pri nami se kresovi pale za Petrova, ki je prav moj rođendan. Pred dva, tri leti, justo za Petrova, sem tu baš poli Vela njiva napravil veliki kres.
Mi je taj put Marija Buždon s Ćićarije ( a ke ženska, ima prek sto kil, jenput smo v Slumu stavili nje i sestre joj, ki je anke velika, na vage za prosce, su mele skupaj prek 200 kil) poslala posvećene grančice ki ih je plovan blagoslovil da bi grozdje čuvale od tuče. Naj ih metnem na kup s kresovi. In sam ih jaz dobro nametal. Taman kad sem užgal kres je naišla Jovaninova Ivanka: „Bežte doma, barba, prihaja od Sovinjaka strašan temporale!“ mi je dejala.
Nis prišel ni do prve hiše, kad se je spustila taka sakrametska tuča, je sve potukla. Neanke jene jagode na grozju ni ostalo.

Bypiss

Just pissing by

Grijeh

„Ste vjerni? Hodite k maši?“, pita barba a njih dvoje, muž i žena, nekako niti potvrđuju, niti negiraju. Gledaju u stol i svoje zemljom izbrazdane ruke.
„A, hodite. Neka, neka, i jaz sam, veste, bil ministrat ma mi je plovan nekega dni zaklofutal jene, tak da su mi obrazi brideli. Od tega ne maram ne crikve, ne plovane. Nego, kad smo se ja i ona ženili, smo morali prit na spoved, a gore je pri nas bil na službi oni Buršić, saj ga poznate, je bil plovan anke pri vami. I pita on nas onak sve po redu, ste spominali božjega imena vludu, ste štovali očeta in mater, ste grešili bludno... A ona moja trbuh već za rodit. Muči ona, mučim ja. A on spet: „Ste grešili bludno?“
Pak sem dejal: „Vi vidite, gospodine, ali ne?“

Tom Waits: Time

Zemlja znanja

„Ovo će biti zemlja znanja!“ uglas pjevaju političari svako malo kad stisnu kakvi ozbiljniji problemi ili kad slažu izborne pjesmarice. U čemu bi se trebala sastojati ta obećana zemlja? Što bi to mlađahni generacijama trebalo pasti u krilo sa baobaba znanja?
Gledam susjedovog malog, budućeg informatičara, u prvom razredu tehničke škole: rušilo ga iz povijesti. Susjeda pije apaurine zbog Zvonimira, Branimira, Krešimira i nekih kojih se ni ja više ne sjećam, susjed prijeti da će 16-godišnjaka izbaciti iz kuće, a mali počinje misliti da je stvarno glup, ili barem lijen. Zakitilo ga i kuljom iz kemije koju, da peh bude veći, ima samo tu prvu godinu.
Ima još nekih predmeta koji mu, u struci koju je odabrao, neće više nikad trebati: tehničko crtanje (ručno tušem), etika, biologija, zemljopis…Nijedna od stvari koju će naučiti iz spomenutih predmeta neće mu više nikad u životu poslužiti, osim ako se ne prijavi na kakav televizijski kviz. Ono bitno, što svaki pismen čovjek treba znati, naučio je još u osnovnoj školi.
S druge strane u razne profesije stižu padobranci koji nemaju ni elementarnih znanja iz onoga što bi im trebalo biti struka. Priučeni biznismeni lupetaju o cash flowu, a ne znaju odbiti rashode od prihoda, preko noći iznikli marketinški stručnjaci misle da je marketing štampanje reklamnih majica i kapa, direktorska mjesta zaposjedaju ljudi koji s poslom kojim se firma bavi u životu nisu imali veze, posve neupućeni početnici preko noći postaju šefovi projekata…
Ne mogu govoriti o liječnicima, inženjerima ili pravnicima, ali kad vidim što se događa u novinarstvu i novinama ne znam bih li se smijala ili plakala. Nema osnovnih činjenica, ista osoba se svaki put naziva drugim pogrešnim prezimenom ili imenom, brojke su netočne ili ne daju točan zbroj, pravopis je otišao u vražju mater, rečenične konstrukcije mogao bi robot prevoditi direktno na engleski ili njemački, a na one evente, stageove, celebritiyje, cooliranja i ostalo, ne vrijedi trošiti riječi. Zlatno pravilo da se čuje i druga strana zatučeno je žutim maljem. Naslovi se izmišljaju do te mjere da koji puta tvrde upravo suprotno od onoga što u članku piše. Sve je podređeno zaradi i prodaji i nikakvo znanje koje nije u funkciji novca, ne može proći.
Gdje se između škola s po 16, 17 predmeta i onih urednica-manekenki koje su sigurne da se piša „kuča“, valjda zato što ima krov, izgubilo stvarno i potrebno znanje, sigurno ne zna ni ministar koji gradi „društvo znanja“.
Jedno je sigurno, dok god on i ne pomišlja kakvo društvo uopće želi graditi, potrebno znanje postaje sve manje, a nepotrebno se gomila. Zemlja mu već do nosa potonula u neznanje. Da društvo znanja. Baš.

Marjuča

Bila je šnamin jedna u „Jadranu“, ona Marjuča, veš, ki joj je oče delal v „Drvoplastu“, sirota, male slaba v glave. Smo je jen dan zeli za hec. To je bilo undi ke su gradili tunela čez Učke. Smo joj povedali da buju tu zbušili tak vela rupa da bu čez nje more prišlo se kaj do Huma. I da buju tudi prišle one ogromne ladje, ke buju pluvale se čez Mirno, anke kroz Buzet, skozi do mora. A Marjuča se na to sam križala: „Ma vero? Di kaj takega, bog moj, si človek ne more zmislit!“ In je mam pošla povedat svim, da kakve budu ladje pluvale čez Buzet. Anke svom očetu, ki se je na to prav razjezil: „Muči Marjuča, kakove ladje, su ti ladje v ludi glavi, naj nas sramotit!“ A smo se smejali.

Barbina priča, danas za ručkom

Spetljano, raspetljano

A baš neki spetljan dan. Za neke manje jarce to bi bio problem.

Sisajte hrvatsko veslo

Svaki put kad čujem onu „Kupujmo hrvatsko“ upitam se koliko je još blesana preostalo koji misle da time čine nešto dobro, plemenito ili domoljubno (e ovi posljednji, što se mene tiče, mogu kupovat hrvatsko, i samo hrvatsko, dok su živi).
Mislim, gdje su bili ti kad smo iznosili milijarde dolara u Trst i Graz?
Isti oni koji su ostavljali milijarde lira u Coinima, Upimima, Benettonima, Rossijima oko Piazze Unita i pograničnim špecerajima ili šilinga u Koestner&Ohleru, Stefanelu, Stiefelkonigu i buticima oko Hauptplatza, kukali su poslije kako su nas opljačkali i da su, avaj, svi naši novci odvezeni noću kamionima u Beograd! Baš. Ako su tršćanski i bečki trgovci svake večeri poslije zatvaranja svoj incasso trpali u vreće, ubacivali u kamione, otpremali u Knez Mihajlovu i dijelili prolaznicima. No to, ne znam zašto, ni onaj s najvećim domoljubnim busenom na prsima ne vjeruje.
No onda smo se, hvala bogu, riješili tih pljačkaša i dobili svoju državu, svoje osam puta veće dugove u milijardama dolara, svoju duplo veću administraciju od one preglomazne koja je servisirala bivšu zemlju, svoje banke potpuno u vlasništvu stranaca koji sada naše pare, s blagoslovom države i crkve, zaista kamionima odvoze u Trst i Beč, a da nam za to ne moraju prodati ni krpu s Ponte Rossa.
Valjda zadovoljni takvim aranžmanom direktne predaje para, otvorili su nam i hrpu svojih trgovina i poslali još više svoje robe u „naše“ trgovine. Ono malo kvalitetnih domaćih proizvoda završilo je, skupa s proizvođačima i pogonima, također u njihovim rukama. Pitanje glasi - pod uvjetom da se i ponašam kao kompletni idiot i ne gledam ni na kvalitetu, ni na cijenu - što je ostalo hrvatsko za kupit?
Dobro nešto je od te proizvodnje, uglavnom hrane, palo u krilo dvojici, trojici domaćih tajkuna koji sa svojim obiteljima sretno žive u zagorskim i podsljemenskim dvorcima. I sad bih ja trebala „kupovati hrvatsko“ da bi oni mogli još kupit i zlatne pipe za svojih 50 kupaonica? Ma znate što, boli me dupe koji se milijunaš bogati na meni. U stvari, ako mene pitate, najveće izglede ima Lu Či Šin, švercer iz okolice Šangaja.

since feeling is first

since feeling is first
who pays any attention
to the syntax of things
will never wholly kiss you;

wholly to be a fool
while Spring is in the world

my blood approves,
and kisses are a far better fate
than wisdom
lady i swear by all flowers. Don't cry
--the best gesture of my brain is less than
your eyelids' flutter which says

we are for eachother: then
laugh, leaning back in my arms
for life's not a paragraph

And death i think is no parenthesis

e.e. cummings

Svitanje

Možda kad svane bude neki bolji dan. Bio bi red

Kamenac u glavi

„ U Hrvatskoj se svakih 60 minuta pokvari jedna perilica rublja“. Televizijske me reklame uglavnom nerviraju, ali ova mi baš ide na jetra. Kao, baratamo statistikom.
Ako se dnevno pokvare 24 veš mašine, godišnje je to kakvih 8000 kvarova na, ajmo reć, milijun perilica. Neke od njih su riknule od starosti. Svaki drugi penzioner ima perilicu stariju od 20 godina. Druge su zaštekale jer mnoge žene nisu na ti s tehničkim spravama. Treće se kvare jer su kupljene kao loš proizvod, sprtljalo ih još u proizvodnji.
I o kakvim je uopće kvarovima riječ? Ošao motor, otkazali amortizeri na bubnju, zaštopala se odvodna cijev…Ima hrpa razloga zbog kojih se vražja sprava može pokvariti.
I koliko ih se onda stvarno pokvari zbog kamenca? Jedna dnevno ili tjedno? U životu nisam kupila taj čarobni otkamenjivač i nikad mi se mašina za pranje rublja nije pokvarila. Na jednoj je otpala nogica jer je po njoj stalno prskala voda od tuša. Zamijenili nogicu, eno je radi i danas. Više od 25 godina.
I sad bih ja trebala stavit prst na čelo i poletit kupit omekšivač vode. Moš mislit!

the boys i mean are not refined

the boys i mean are not refined
they go with girls who buck and bite
they do not give a fuck for luck
they hump them thirteen times a night

one hangs a hat upon her tit
one carves a cross on her behind
they do not give a shit for wit
the boys i mean are not refined

they come with girls who bite and buck
who cannot read and cannot write
who laugh like they would fall apart
and masturbate with dynamite

the boys i mean are not refined
they cannot chat of that and this
they do not give a fart for art
they kill like you would take a piss

they speak whatever's on their mind
they do whatever's in their pants
the boys i mean are not refined
they shake the mountains when they dance

e. e. cummings

* Za mlade rumene Ruse

Bol milijunaša

Završen je, bar za nas, još jedan nogometni trip. Dani pivskog terora su za nama.
Naše zaprepaštene nogometne zvijezde su plakale, gledale u nevjerici, mucale o nesreći, nepravdi i svojoj neizmjernoj boli. Toliko su svi bili u šoku, da televizija u prvom mahu nije uspjela zabilježiti ni nokautirane face nesretnih navijača koji su potrošili lovu da bi putovali u Beč, platili Austrijancima cestarinu, kupili karte, pivo i sendviče, da troškove za rekvizite ovdje ne računamo.
„Bili smo bolji, ali Turci su imali sreće“, jadikovali su naši „junaci“ kojima ih je bez imalo skromnosti proglasio vođa i trener, prva, podrazumijeva se, junačina među junacima. Nitko ni slova o tome da 89 minuta nisu uspjeli pogoditi gol, da je zbog nereda i preuranjenog slavlja ekipe, Turska uspjela u dva poteza izjednačiti, a najmanje se govori o tome da ih je više uspjelo promašiti penale nego pogoditi.
Treba stvarno biti umjetnik da se promaši gol širok sedam i visok 2,40 metara! Zaboravili trenirat penale? Mislili da im neće trebat? Pa izbornik koji, poslije gola, umjesto da odugovlači i zamijeni golmana onim koji navodno odlično brani penale, skakuće po terenu, samo što ne pravi zvijezde. I sad je kriva sreća. Kao da cijela priča ne uključuje 90 minuta loptanja.
I naivni navijači sve to gutaju, sažalijevaju sirote milijunaše, od kojih je jedan baš neki dan potpisao ugovor na nekih 14 milijuna eura. Veliki uspjeh je što su uspjeli odigrati jednu utakmicu više nego na prošlom Euru, čijeg se pobjednika, usput rečeno, sjećaju jedino oni koji su pobijedili. Tko je bio drugi, a tko treći?
Ma sad nije više važno ni tko će pobijediti na ovome. Ili možda je?
Ah, što žensko zna o nogometu.

Izgubljeno-nađeno

U noći punog mjeseca
moje je lice bjelje od najbjelje smrti
i onda se smiješim
na glasove i sjene
toplina svih godišnjih doba
neispavani trgovi pilje u mene
daleko su nemiri
preskačem nešto suprotno u sebi
moja je mladost u snu
i odaju me tek plavetne rijeke
na dlanovima.

rujan, 1975

Još malo o kavi

Osamnaestogodišnje španjolsko istraživanje, provedeno u SAD-u na 120 tisuća ljudi, pokazalo je da je kava zdrav napitak, posebno za žene. Dvije, tri šalice kave dnevno ne samo da nisu nimalo štetile zdravlju, već su zapravo pokazale da babci koji piju dvije i više šalica kave dnevno imaju 25 posto manje srčanih bolesti od onih koji je ne piju. Mitovi padaju i mi svakog dana sve zdravije a da se nismo makle sa stolca.

Jutro

There just are some mornings worth getting up and making a cup of coffee, that's all

Paul Blackburn: Good Morning, Love

Ti i ja do dva

Dobra vijest za nas blogonesaničare: osam sati sna nije prava mjera za dug život. Scripps Clinic Center iz La Jolle u Kaliforniji napravio je, u okviru studije o sprečavanju raka, istraživanje na uzorku od milijun Amerikanaca o odnosu sati spavanja i dugovječnosti.
Pokazalo se da najdulje žive oni koji spavaju između 6,5 i 7,5 sati. Svi oni koji spavaju manje od šest i više od osam sati, žive kraće. Sličan utjecaj ima ista satnica spavanja i na učestalost bolesti poput dijabetesa, srčanih oboljenja i drugog. Pritom se pokazalo da svaka od bolesti ima i svoju posebnu satnicu. Tako je najmanje dijabetičara bilo u skupini koja je spavala sedam sati.
Ove rezultate potvrdile su i prateća evropska i azijska istraživanja. No projekt još nije završen i tek se istražuje ima li jednaku vrijednost idealna duljina sna ako je diktira budilica, ili se osoba sama probudi jer se dovoljno naspavala.
Nije bogzna što, ali pola sata dnevno puta 365 dana… pa do chiki, chiki…al' ćemo se još napričati!

Naš prijatelj

Neki ljudi odu iz našeg života a da to nismo ni primijetili. Za neke nisi siguran jesu li uopće još živi, za druge koji nisu, misliš da još jesu. Kad ode netko koga si volio, ostavi bol.
Najprije o njemu ne želiš misliti, namjerno odagnaš misao, glas i smijeh, jer se sve u tebi steže oko neke crne praznine kojoj ne možeš izmjeriti dubinu niti je možeš omeđiti. I čudiš se suzama što odjednom teku. Poslije se ponekad naglas sjetiš kako je rekao, znao reći, što bi on na ovo rekao…i to ti izmami gorak osmijeh. U prazninu ne zaviruješ.
Kad priđeš rubu, samo te izbezumljuje besmisao te lutrije u kojoj ne znaš tko, ili što, izvlači ceduljice iz crnog šešira i otkida neki važan oslonac onima čija imena su već ispisana no sretno zapletena u hrpi drugih papirića. Znaš iz iskustva da se s vremenom bol može otupiti, čak i izgubiti. Uvijek. Gotovo uvijek.
Jer kad nestane nekoga tko je bio toliko beskrajno dobar i vedar da je mogao svaki loš dan učiniti podnošljivim, tko nikad nije zaboravio ponovo nazvati ako te mučila i najobičnija prehlada, tko se onako znao zagrcnuti od smijeha kad bi prepričavao neku smiješnu zgodu, nekoga tko nije umio mrziti…onda se bol ugnijezdi na svim onim mjestima koje je dodirnuo svojom plemenitošću i toplinom i tamo ostaje.
Jučer na komemoraciji, dvije godine kako nam Drakče nedostaje, bio je u masi jedan čovjek, bivši radnik tiskare, koji ga je sreo samo jedanput. Slučajno u plavom hodniku nabasao na njega i Drago ga onako neposredan odmah oslovio, iako čovjeka nije poznavao. Upitao ga je bi li mu htio pokazati tiskaru. Ovome, koji je tada bio mladi radnik i nitko ga nije ni primjećivao, bilo drago da nekome može objasniti što radi. I taj je čovjek jučer došao na komemoraciju.
Takav je, eto, bio naš Drakče.

U metrou

Na stanici pariškog metroa u neki vrlo kasni sat, dva vlaka. Ravnodušno zurimo iz jednog osvijetljenog vagona u drugi. Dosadna lica. Klize pogledi ovlaš. Prođem. Pa se vratim. Gleda netremice. Lice iz nekog sna kojeg sam se upravo sjetila. Dva tamna oka koja oduvijek znam. Prikovala me. Peku kao žar. Uvlače u vrtlog. Cijeli jedan život bio je tom pogledu. Moj i njegov. Kažu da se to događa umirućima. A onda su oba vlaka krenula istodobno. U suprotnim pravcima. Kroz glavu mi je samo bubnjalo: moram izaći na sljedećoj stanici i vratiti se. Nisam.

Futrola

Žena je od riječi. Kad priča ne manjka pridjeva, usporedbi, asocijacija, digresija…Onda ja, praktična i s obje noge čvrsto na zemlji, pitam: „A dobro kakav je?“ I dobijem sljedeći opis: „On je kao mi. Ma uopće nije onakav kao što čitaš. Vedar čovjek, stalno se smiješi. Sjajan otac. Ima visoke kriterije. Zamisli, on naočale drži u futroli!“ Dvaput mi je spomenula tu futrolu.
O.K. i od toga se može stvoriti neka predodžba. Futrola kao simbol sređenosti i organiziranosti. Sabrana osoba, kontrolira situaciju i uvijek zna gdje su mu naočale.
Nije kao ja: pet komada naočala iste dioptrije, sve iz apoteke. Jedne u torbi, druge na stoliću za čitanje novina, treće kod kompjutora, četvrte u Zagrebu ako slučajno zaboravim staviti one u torbu, pete stalno vise na V izrezu majice…Kad trebaju, ove na majici zaboravim da su tamo, a u torbi najčešće futrola prazna jer sam ih izvadila da nešto pročitam i ostavila negdje u kuhinji, kupaonici, na terasi, kod susjeda…Nikad iste naočale u istoj futroli. Ustvari za neke futrole ni ne znam gdje su.
A onda on napiše: futrola izgubita.
E, tu ste me načisto izgubili.

Poklon bypass

Sjećaš se one psihodelične daske što mi je prije par mjeseci poklonio susjed? Jutros zove Najbolja susjeda i kaže susrela na ulazu u zgradu moju Martinu (u proljeće će napuniti 80., teška osteoporoza, skoro posve gluha ali ni da bi pomislila na slušni aparat, dioptrija plus četiri, a možda i više, juri dnevno 200 na sat, svaki drugi dan na Mirogoj pješke i natrag).
Nosi moja stara vrećicu i u njoj dvije boce razrjeđivača. I pita susjedu: „Jel vi znate što se dogodilo s onom bijelom wc daskom? Bit će to moja kćer nešto farbala u kupaoni i zamrljala dasku. Kupila sam razrjeđivač i pozvala nećaka da mi pomogne to očistit.“

James Bond u četvorki

Jedna od fatalnijih životnih grešaka koju žena može napraviti je ne položiti vozački ispit. Kako vrijeme prolazi sve češće uviđaš koliki si invalid i kako si savršeno neprilagođen vremenu u kojem živiš. No suvozačevo mjesto ima i nekih svojih prednosti. Vidiš krajolik, ljude, mjesta kraj kojih te voze. Zabavlja me također, kad po pedeseti put prolazim istom trasom, čitati registracijske tablice.
Na top listi u nas, sigurna sam i na ostatku Balkana, vodi James Bond. Svako malo naiđe neki remontirani BMW, honda, renault 4 ili kakva slična štropotaljka, s registracijom 007. To je pouzdan znak za oprez. Prvo, psihološki profil 007 je prilično oskudan a drugo, Bondovci u pravilu luduju po cesti. Možeš biti siguran da će izvesti nešto što nitko pri zdravoj pameti ne bi očekivao.
Sljedeći popularan broj je 001. To su obično crni službeni audiji ili mercedesi naših tajkuna, visokih državnih činovnika, službenika ministarstava ili lokalnih šerifa. Zatamnjena stakla, za volanom tip koji sigurno ima službeni pištolj (i onaj privatni na kojem urezuje recke). Ti ne šljive prometne znakove, ograničenja brzine, ne zanima ih zašto 20 automobila ispred njih vozi 60 na sat. Nalijepe vam se na prtljažnik ko taksena marka i samo čekate kad će vas razvaliti. Dvostruke pune crte prije zavoja su mjesta na kojima obavezno obilaze.
Postoje i gradske registracije koje zovu na oprez. Do prije koju godinu to su bile oznake SK. Iz nekih nejasnih razloga svi su Sisčani, bez obzira drndali se u rashodovanom jugu ili u novom BMW-u, jurili kao da voze ženu u rodilište. U posljednje vrijeme su im postolje na Velikoj nagradi bezglavih oduzeli Krapinci. Otkud ležernim Zagorcima takva sklonost brzini, ostaje vječna tajna.
Vrlo opasni vozači su i oni s krunicom na retrovizoru. Ne osvrću se ni lijevo, ni desno, semafore tretiraju kao uličnu rasvjetu, a sigurna sam da ne gledaju ni u retrovizor. Možda i spavaju za volanom. Uzdaju se u višu silu.
I najzad, Mađari. Moram sa žaljenjem reći da mi se čini da u susjednoj nam državi auto škole očito nemaju visoke kriterije, ako ih uopće imaju. Kad je Mađar ispred vas najpametnija stvar koju možete učiniti je obići ga prvom prilikom. Jer kod njih nikad ne znate kad će i zašto naglo usporiti (ta zaboga nema nikog ispred njega!?), ubrzati ili početi krivudati po cesti. Jedina razumna stvar je skloniti im se. Za svaki slučaj. I pripaziti da iza vas nije kakav 001 ili Bond s krunicom na retrovoziru.

Zeleno, volim te, zeleno

Vijest: njemački znanstvenici uspjeli su napraviti bombu koja ne zagađuje okoliš. Bilo je u njoj nešto malo cijanida, ali su ga zamijenili drugom kemikalijom i to je još pojačalo njezin učinak. Zadnja verzija je potpuno ekološka.
Greenpeace i Zeleni sad mogu odahnuti.

Japanska trešnja

Najbolja susjeda i ja često razgovaramo o cvijeću. Njezin je balkon pravi mali botanički vrt. Ali to nije dovoljno. Svoju čežnju za pravim vrtom susjeda nadoknađuje nabavljajući sadnice za moj vrt ovdje u brdima.
Kad se poslije pet, šest tjedana vratim u Zagreb, susjeda me dočeka s nekoliko već pripremljenih novih lončića: divlje ruže, ivančice, crveni i bijeli božuri, jasmin, bijeli jorgovan…Čim ju kumica koja prodaje sadnice na trešnjevačkom placu spazi izdaleka odmah zaziva: „Dođite, dođite imam krasne….“ Imaju već dogovor za neke sadnice idućeg proljeća.
On na sve samo nezadovoljno šuti. Voli našu bezgranično suosjećajnu susjedu, njezinog buntovnog tinejdžera i susjeda uvijek spremnog da šakama riješi problem, ali meka srca kao zečji rep. Ne bi On ni u bunilu pristao voziti u prtljažniku neku biljku. Ali susjedu nema hrabrosti odbiti. Zahtijeva da se biljka zapakira kao da je virus ebole da se ne bi slučajno, ne dao bog, u transportu prevrnula.
Sve je to nekako uz potiho gunđanje prolazilo dok jednom, neoprezna kakva jesam, nisam lanula kako mi se sviđa japanska trešnja. Stvarno, kad cvjeta najraskošnije stablo koje postoji na zagrebačkim ulicama.
Uglavnom, da skratim priču, prije nekoliko dana pojavljuje se susjed i nosi u loncu japansku trešnju. Otprilike metar i pol visoka. Za njim ide junior i nosi još jednu: ta je već izrasla na dva i pol metra. On gleda u čudu. „Za ovo će vam trebati autobus!“ , smije se junior. „Nije bilo manje“, pravda se susjed.
Pokušavam racionalizirati situaciju. Kažem, stavit ćemo manju u prtljažnik a veću će nam već netko prevesti. Tko, pita on. Susjed kaže: „Ako nema tko, ja ću!“ Ne dolazi u obzir. Em kupio, em bi je još trebao i voziti. Sjetim se Piinog nećaka koji redovito kombijem razvozi svoje vino po zagrebačkim lokalima. „Ti ga pitaj“, kaže On, „ne dolazi u obzir da ja vozim stabla!“ Ni ono manje. Po nevolji Piin nećak je ovog vikenda na svadbi u Torinu. Idući vikend ima neki skup vinara. Pa poslije toga ide obić rodbinu u Bosni.
Trešnje sad stanuju na mom zagrebačkom balkonu. Susjeda ih zalijeva. Kako stvari stoje, dočekat će tamo i jesen. Ne smeta. Jedino me brine ona od dva i pol metra. Već je opasno blizu stropu.

Fašizam na dva kotača

Čitam na portalu Jutarnjeg neki polušaljivi tekst o biciklistima. Volim bicikl, naučila sam ga voziti s četiri godine i to veliki muški, ispod štange. Posljednjih par godina ga ne vozim jer više ne stanujem blizu Jaruna, ali prije sam znala redovito odvoziti bar krug ili dva oko jezera. Nedostaju mi te vožnje za razbistravanje misli i pročišćavanje pušačkih pluća.
Ono što me zasmetalo oko tog teksta nije autorev, blago antibiciklistički, pogled. Svatko ima pravo na vozilo po svojoj mjeri i ukusu. No biciklisti koji su ispod napisali komentare u većini su bili toliko isključivi i vulgarni, vrijeđali autorovu nacionalost i podrijetlo tipa: „smeće dotepensko“, „nedragi Ahmede vrati se na svoje vjekovno ognjište, gdje su te okotili“, „tekst su ti platili Ujedinjeni Arapski Emirati“… da čovjeka uhvati malodušnost.
Zar u ovoj zemlji zaista nikad neće izumrijeti taj primitivni, isključivi, fašistički govor mržnje? Nemam iluzija da će posve nestati, ali vjerovala sam da bi ga s vremenom moralo biti sve manje.
Sama činjenica da svatko ima priliku, ovako ili onako, reći što misli, trebala bi utjecati da intonacija javnog dijaloga postane civiliziranija, pa da i razni Mamići i Glavaši sa svojim prostaklucima ostanu u krčmi. Nažalost, čini se da naša škola jedino uči djecu busanje u domoljubna prsa a malo, ili ništa, o toleranciji, poštivanju i njegovanju različitosti, o tome kako bez vrijeđanja izreći drukčiji stav. Prva rečenica koju bi djeca trebala naučiti u školi trebala bi biti: „Ne slažem se s tobom, zato jer….“
Biciklisti su sportaši, ili rekreativci koji bi to željeli biti, i očekuješ da će bar oni razumjeti i prihvatiti nekoga tko stjecajem okolnosti nije možda rođen u istom vigvamu. No kad je primitivizam u pitanju, izgleda da ni sport ne može prodrijeti kroz okamine bezrazložne mržnje.

Izlaz u nuždi za ateiste

Glavni vatikanski astronom izjavio da "vjerovanje u vanzemaljce nije u suprotnosti s vjerom u boga". Biblija nije znanstvena knjiga, kaže Jose Gabriel Funes i ispričava se Galileu sa 400 godina zakašnjenja. Aleluja!

Briketi u glavi

Danas sam gnojila masline prirodnim gnojem. Ekološkim. Skoro me udavilo. Ruke mi otpale. Od sjećanja na smrad neću moć ništa jest mjesec dana.
I mogu im odmah reć: od tog njihovog razvoja poljoprivrede njanci jedan krumpir. Može HSS sa svim HSLS, HDZ, PGS i ne znam kako im se sve zovu partneri, pisat milijun akcionih programa. Nula! Garantito, što bi reko susjed.
Jer eno njih dolje u selu deset, prosjek godina oko 70. Muškarci jedva hodaju. Jedan ima stent i tri bypassa, drugi Parkinsona i još nije izašao iz zone recidiva raka debelog crijeva, treći iz zone recidiva raka želuca plus totalno slijep zbog dvije neoperabilne mrene, četvrti u prometnoj skršio rame koje je loše zaraslo pa sad ima samo jednu upotrebljivu ruku. Peti muškarac tu samo prespava, jer vozi kamion na duge ture.
Jedino što hoda i još održava na životu vinograde, maslinike, vrtove, njive s krumpirom, tikvama i repom, su žene. A i one u prosjeku 60. Bolesne: osteoporoza, artroza…rade od jutra do mraka. Voze traktor, kopaju motikom, kose, zamaskirane prskaju loze i masline, gnoje, plijeve…
Sve što je bilo mlado kupilo automobil i pobjeglo u najbliži ili najdalji grad, svejedno.
Prvo, to je krvnički težak posao. Brat grožđe je lako. Skupljat krumpir je lako. Brat masline je lako (dobro nije, zima je i ruke su ti stalno u zraku, al da se izdržat). Da bi uopće došao do berbe imaš se iskilavit do temelja: prvo promijenit nevaljale kolce, pa obrezat i vezat svaki trs, pa onda frezat da ne zaraste korov, pa šišat travurinu uz trs jer tamo freza ne smije, pa špricat, pa trgat višak lišća i grančica, pa zalijevat ako je suša… I onda još na kraju molit boga, vjerovao u njega il' ne, da ne udari tuča i da ima dosta sunca. Koliko novca sve to košta neću govorit, to možete čut nedjeljom u poljoprivrednim emisijama.
Sve u svemu, uz svu tu njihovu muku i neuništivu volju, koja na sve moguće prijetnje i filmske trikove dovlači djecu, unuke i rođake iz sedmog koljena da pomognu kad zbilja zagusti, sve više plodnih njiva ostaje zaraslo u drač i travurinu i na njih se polako naseljava šuma. I svakog je dana ta velika i moćna šuma sve bliže selu, a oni rezignirano pokazuju: eno tamo je bio jedan naš vinograd, uh kakvo je to bilo crno vino! Tamo gdje su borovi tamo je bila pšenica…
I onda čitam lokalni plan razvoja: „Oranice druge i treće kategorije treba pošumljavati.“ Ma što ćeš pošumljavati, birokrato, kad ti se oranice PRVE kategorije pošumljavaju same od sebe?! Sela se pošumljavaju.
A oni trkeljaju o akcionim planovima. Dođe mi da im glave zaspem vrećom ovog govedsko-pilećeg briketa što ga još osjećam u nosu. I malo ugazim zemlju oko njih. Da vidim hoće li iz njih štogod nići.

Eli, piši Mioflex!

Opet nas je zapala teška boljka: ukočilo ga u leđima.
Ljubazan, kakav zna biti, pomagao je susjedu, koji boluje od Parkinsonove bolesti, podići pedesetak kilograma težak kontejner. I navečer ga ukočilo. Onako malo. Dok sjedi i leži, ne boli. Ali sijeva „za poludit“ kad pokuša ustati ili se sagnuti.
Odmah smo izvukli našu zalihu gelova i krema (ima ih bar 50, časna riječ!). Pa mažem redom: mast dr. Wolfa, Deep Relief, Voltaren gel… Postupak mazanja ponavlja se svakih nekoliko sati. U međuvremenu zamotan u dekicu na trosjedu, teško uzdiše. Tanjuriće s hranom i čaj dodajem u ruku, jer se do stolića ne usuđuje protegnuti.
Svakih pola sata zovu njegova brižna majka, brat ili kćer. Mama, koja bi svojim lijekovima i nadrilijekovima solidno popunila police osrednje apoteke, prepuna je savjeta: stavi obloge od octa, kupusa, popij aspirin…Susjeda Pia mu po meni šalje Neofen protiv bolova. Kćer, liječnica, odmah viče nemoj to piti to je otrov, loše za srce, samo miruj. Čak i susjeda iz Zagreba je obaviještena o „teškoj bolesti“ i brižno se svake večeri raspituje kako mu je.
Da bude jasno, ne boli to njega za neizdržat. Ustvari, poslije tri dana više ga uopće ne boli, ali mi i dalje urednom mažemo i pijemo tablete. Jučer mu je na trenutak zateglo i prsni mišić. Odmah vadimo gel. Ja mu navlačim rukave ko kakvoj dami i ko Pepeljuga skidam čarape. On za svaki slučaj hoda polako, ko po jajima, i ne udaljava se više od 20 metara od trosjeda.
Danas naišla Dada fizioterapeutica. Odmah joj je počeo pričat o bolovima za neizdržat. Kaže Dada, to ste istegli mišić. On odmah zaziva: „Eli, Eli piši Mioflex!“ Pišem.
Inače, on je za svoje godine čudesno zdrav. Ne zna za bolove. U životu nije imao pokvaren zub. Imao je malo problema s tlakom, ali nakon što je dva puta obavio koronarografiju (kad je došao drugi put profesor ga je pitao: „Koji vas je idiot opet poslao?“), pokazalo se da su žile čiste, sve pet. Pa smo onda nekoliko puta išli na kolonoskopiju (kao u bebe, kaže gastroenterolog), pa svake godine na pregled prostate… Čak i svaki madež koji se pojavi odmah uklanja. Kirurški, dakako.
Svejedno, kako god tko spomene da ima neki zdravstveni problem on odmah ima isti takav. Kad ga liječnik ispituje da li ga boli, guši, peče, štreca…on na sva pitanja odgovara potvrdno. Tako je i došlo do one druge koronarografije.
Ja sam već oguglala. Razvila sistem. Kad god se on potuži da ga nešto boli ili mu se pojavila gdje kakva mrljica odmah preporučujem: namaži „Niveom“. Ili popij Andol.
I, jasno, odmah je bolje.

U mom vrtu

Sunce. Nije vrijeme za bit u kući.

Obično dobar dan

Najgore je čekanje.

Prvi posao

Sreli smo se u maloj priručnoj birtiji uz set, negdje oko Pirana. Sijeda kosa, gableovski brčići, oko glave šarena bandana, traperice i karirana košulja, plave nasmiješene oči. U lijevoj ruci mu je bila neizbježna plastična čaša s votkom. Ispružio je ruku: „Ja sam Sam“.
Opušten, ni traga nekom osjećaju važnosti, ugodan i neposredan. Pričali smo te prve večeri o svačemu: o njegovu indijanskom porijeklu, o ratu, partizanima i Nijemcima, o njegovoj djeci, bivšim ženama, o prijateljima i „Divljoj hordi“ koju je smatrao svojim najboljim poslom…
U neko kasno doba vozili smo se njegovim automobilom prema Portorožu. Uhvatio me za ruku i rekao: „Ti ćeš jedina dobiti intervju, neću ga nikome više ovdje dati. Ali nemoj postati interviewer, to je glup posao.“
Idućih dana pratila sam ga na setu. Ni traga onom opuštenom, razgovorljivom tipu od prve večeri. Bio je pedantan, nitko ga nije mogao razuvjeriti kada je nešto zamislio, od tehničara je tražio savršenstvo. Prema glumcima je znao biti grub, pa onda odjednom vrlo blag i pažljiv. Svaki i najsitniji detalj imao je pod nadzorom. Kada je na kraju dana pregledavao snimljeni materijal točno je znao što treba izbaciti, što doraditi. Nevjerojatno, jer je od jutra popio po bocu, dvije votke.
Navečer u predvorju hotela ili u baru s ekipom, opet je bio onaj društven, duhovit, razgovorljiv Sam. Jedino je neobjašnjivo neljubazan bio prema svojoj tajnici, prekrasnoj tamnokosoj Čehinji, koja mu je navodno bila i ljubavnica.
Poslije nekoliko dana na setu i druženja s glumcima, od kojih su rijetki bili zaista zanimljive osobe, rekao mi je: „Večeras idemo u kockarnicu, tamo ćemo napraviti razgovor“.
Bilo je to vrijeme kada nitko s jugoslavenskim pasošem nije smio ni primirisati u kockarnicu. Sam je međutim sve sredio, nitko me nije ništa pitao. On i James Coburn dali su mi žetona za milijun lira. Pili smo votku i ludo se zabavljali iskušavajući razne kockarske igre dok nismo pogubili sve pare, ja milijun a oni nekoliko puta više. Zatim smo sjeli u bar, naručili novu rundu pića. Izvadila sam blok i uključila kazetofon. Razgovor se, međutim, odvijao mimo svakog plana. Počeo bi odgovarati na pitanje i najednom skrenuo na neku posve drugu temu. Kad bih ga pokušala vratiti, naišao bi netko i prekinuo nas. On je već prilično petljao jezikom, a ni meni baš nije bilo najbistrije u glavi.
U jednom trenutku je iz kockarnice došao izuzetno šarmantan, i nešto trezniji, Coburn i počeli su se zafrkavati. U svemu tome uspjela sam izvući nekoliko prilično suvislih odgovora. J.C. me na kraju poljubio u obraz i otišao. Valjda poveden tim primjerom, i Sam me poljubio. A onda je rekao: „Idemo, završit ćemo razgovor u mojoj vili.“ Odgovorila sam. „Ne hvala, imam dovoljno. U nekim drugim okolnostima možda, ali ja ovdje radim“. Rastali smo se.
Ostala sam u predvorju još neko vrijeme u razgovoru s Bobom Viscigliom, glavnim rekviziterom, i taman se spremala poći, kad se Sam vratio. „Daj mi vrpcu, ne želim da ovaj razgovor bude objavljen!“ Izvadila sam vrpcu iz kazetofona predala mu je i rekla: „Nije važno, možda si prvi, ali sigurno nisi zadnji s kojim ću imati intervju!“ Izašla sam van. Drhtala sam od bijesa.
Sutradan ujutro, dok sam se pakirala, zazvonio je telefon. Zvao je B. Visciglia: „Dođi na recepciju, želim ti vratiti vrpcu.“ Smiješio se dok mi ju je pružao:“ Sam se ispričava i moli da nam doneseš intervju kad bude objavljen. I hvala ti, ponijela si se kao prava dama, nisi psovala i nazivala ga imenima što bi svatko drugi na tvom mjestu uradio.“
Kada sam poslije dva tjedna došla na set u Piran sa „Startom“ u kojemu je objavljen intervju, svi su me srdačno dočekali. Sam je gotovo stidljivo gledao iz prikrajka, a onda pomalo nelagodno prišao i gentlemanski mi poljubio ruku. Dala sam mu novine s intervjuom i neko su ga vrijeme on i grupica oko njega gledali (ionako nisu ništa razumjeli!) a onda su se velikim zanimanjem prebacili na „Startovu“ duplericu.
Sama više nikad nisam vidjela. Održao je riječ: bio je to jedini intervju što ga je dao u Jugoslaviji. Film nije dobro prošao u kinima, ali kritičari ga i danas drže jednim od najboljih Peckinpahovih radova. Sama su na kraju ubili alkohol i droga.
Zbog Sama ili ne, ja se u budućnosti zaista nisam, osim u rijetkim prigodama, bavila intervjuima.

"Bilo je na televiziji..."

Svako malo novine tobož zabrinuto objavljuju neke ankete o tome kako publika ne vjeruje novinama, televiziji, radiju. I čovjek se uvijek iznova čudi koliko mnogo ljudi vjeruje medijima.
Čak i kad izbije neki strašan skandal - kao što je bio onaj s premijerovim neintervjuom ili ovaj najnoviji s doskorašnjim vlasnikom nacionalnog tjednika - čini se da uvijek postoji neka grupa nepokolebljivih vjernika u proizvođače vijesti i njihovo mišljenje.
Posve neobjašnjivo, ljudi koji ne bi vlastitom djetetu povjerovali nakon što ih je toliko puta slagalo, nastavljaju lakovjerno gutati novinske poluproizvode kao istinu.
Ono što je u svemu još strašnije je što novine danas vrlo rijetko daju ono što se zove „druga strana“ priče. Ustvari, daju je tek ako to postane neizbježno, ako je svi drugi objave, pa hajde onda moramo i mi nešto napisati. Pokaže li se da su, recimo, potpuno promašili, zanemarili činjenice ili naprosto slagali, to mrtvi hladni ignoriraju i objavljuju istu priču dan, ili tjedan, kasnije sa sasvim suprotnim podacima i zaključcima. Bez objašnjena.
Kakvu to šizofrenu sliku u glavama neupućenih im čitatelja stvara, teško je i zamisliti.
Ponekad i sami novinari olako progutaju neku dezinformaciju. Najčešće se to zbiva kad, bilo zbog važnosti brzine u odnosu na konkurenciju, bilo zbog površnosti, ne naprave do kraja domaću zadaću: proučiti sve podatke. Sitan primjer toga je, recimo, najnovija javna pohvala glavnoj urednici i suizdavaču nacionalnog tjednika zbog objave kolumne V. Rudan u kojoj je stala na stranu suizdavačeve supruge. Pritom je previđena, nedavno objavljena, činjenica kako je većinski vlasnik i izdavač tjednika postala jedna austrijska tvrtka. Samim time glavna urednica ima obavezu i prema većinskom vlasniku, a ne samo suvlasniku koji je svoje stavove iznio od naslovne do zadnje stranice.
Jedan od gorih oblika varanja čitatelja je prešućivanje. Svaki novinar s više od dvije godine staža će potvrditi da je više toga prešutio nego objavio. Novinarima u plus idu i tekstovi, s provjerenim podacima, koje su napisali a koji nikad nisu objavljeni. Nitko novinare ne štiti od vlasnikovih materijalnih interesa: bilo da je riječ o sklonim političarima, poslovnim partnerima ili samo unosnim oglašivačima, nema šanse da se objavi išta nepovoljno. Pa se to onda cinično naziva novinarskom autocenzurom. Jer nakon nekog vremena prestanu pisati tekstove koji neće biti objavljeni. Uz to, ako se neobjavljenih previše nakupi eto otkaza. Tehnološkog viška u medijima uvijek ima. Da bi se netko danas bavio tim, inače uzbudljivim i lijepim, zanimanjem mora biti spreman barem minimalno na politički blud i nemoral.
No vratimo se onim nepokolebljivim vjernicima s početka: tih tridesetak i nešto posto čitatelja jedini bi mogli dovesti do neke promjene. Samo gubitak zarade navodi vlasnike na promjenu ponašanja, doduše obično na gore. No žuta boja ima samo toliko tamnijih nijansi prije nego pređe u neku drugu boju. A tu drugu čak i ovi okorjeli vjernici prepoznaju. Po mirisu.

Tražeći zagubljenu knjigu

*

Passing beyond
U mojih pet stisnutih prstiju
Is Universe
Nije više važno da li se Zemlja
napila u ovo veče ili
možda podne
Nije važno da li će autobus otputovati
u ravnicu s jednim putnikom manje
Nije ni važno što će propasti proslava
jednog rođendana
a najmanje je važno što će Robert čekati uzalud.
Because
Ovaj beskrajni hodnik bez tračka zraka
jedna kratka klupa i
nas šest isprepletenih ruku pokrivenih slovima
svih trinaest stoljeća čekamo
to break down the
Universe.

*
Izgubljeni trag
neka stara bol
što si mi pomogao sići s ograde
i što me učiš opet biti
obična i dobra oduzeo
što si mi
savjest
smiraj u nekoj praznoj sobi
hladne oštrice na zidu
i ona pjesma

svi ste vi nešto vrijedili
okradeni
kad bi znali
ja nikad nikome
ne bih ni dugme
prišila


*
Šumeći voda u stanu iznad mene
ispire uporno
nečije rečenice na televiziji.
Malo udesno skok po skok dijete
samo u kolu
pjesmom glasnom bez stida
slijedi harmoniku.
Štropot, klopot i potmula gradska vreva
izvana
Pod svjetiljkom na bijelom listu predamnom
Poe (Smrt).




Moje žvrljotine, 1977.

* pouka: ne kopaj po starim kutijama!

Sačekuša

Već tjednima me proganja jedna pjesma. Taman ju Alois šutne nogom, kad s onog radija iz 1962. krene „Don't get me wrong…“ i ja opet ko zombi cijeli dan vrtim „Don't get me…“ Samoj sebi idem na jetra, al nema pomoći. U neka jutra dok još pokušavam dovršiti neki san u kojem letim, letim pa padam, padam kroz plavetnilo, odjednom iz džuboksa u lijevoj polovici mozga krene sačekuša „Don't get me…“. Nisam stigla ni otvorit oči, a ono svira. Nema to nikakve veze s onim što volim, ni ne sviđa mi se, al ona se priljepila ko morska pijavica za kamen, i ne pušta.
Nije to ništa. Imam ja jednu koja me prati još od 68. „I'm leaving on a jet plane, don't know when I'll be back again…“ Ta se javlja svakih par godina. Nije nešto nasrtljiva. Vrti se dan, dva i ode. Al uporna. Valjda će mi i one posljednje riječi, koje će šira familija zabilježit kamerom da se ne bi morala suditi oko nasljedstva, biti „I'm leaving on a jet plane…“
Zna naić i koja gadna. Čisti turbo folk. Od toga se smrznem. Uhvati me mučnina ko trudnicu u drugom mjesecu. Treštalo iz nekog auta pod prozorom, il na prolaznom BK kanalu. I sletilo u moj džuboks, koji se kod mene protupravno uselio, ne plaća ni stanarinu, ni podstanarinu, briga ga za kućni red i propise o javnom redu i miru.
Imam ja tu protuotrov: nađem nešto žestoko, što me uvijek digne na promašene baletne noge i zaprepasti susjede preko puta, pa raspalim na full blast. Neš ti meni „Piši mi brate…“, neš više ni olovku držat, a kamoli pisat.
Draga Ena, ne znam jel ovo neka općeraširena duševna tegoba il spada među onih 12 rijetkih slučajeva u svijetu, ali ako me ko Pukijevu ženu odvedu u lancima u Vrapče, molim te da odeš tamo i objasniš im da sam ja otišla na turbo mlažnjaku i da se više ne mislim vraćat.

Marianne is wearing glasses

would you want to be like her
she won't live to be forty
she'll be locked away
she'll die in a garbage can

she is having fun
she is living life
she doesn't give
a damn what you think

she did like nine out of ten
in the book of sins

pitty my mother isn't around to see
Marianne Faithfull's reading glasses.

Stonesi, Beatlesi i sve to

„Rolling Stonesi ili Beatlesi? Samo bih to pitanje, nekome koga prvi put vidim, postavio. Odgovor sve objašnjava“, reče u nekom intervjuu jedna od rock legendi. Sad jel objašnjava ili ne, ne znam, ali meni su uvijek bili bliži Stonesi. Možda zato što su bili otkačeniji, muzički neuredniji, skloniji improvizacijama…jednostavno su mi bolje legli. Kad imate šesnaest godina i urlate „Time is on my side“ ne vidite u tome nijednu krivu notu ili riječ.
Kako nešto zavolimo? Danas, kad mi se svidi neka glazba pročačkam po internetu, nađem grupu, pjevača ili pjevačicu, i ako imam sreće skinem i melodiju. Prije interneta bili su to radio i tulumi. Pa MTV…
Mene je do Stonesa, Joplin i Hendrixa dovela ljubav. On je svirao i pjevao u bendu i to su bile stvari koje su izvodili. Ponekad slušam „Summer of '69“ Bryana Adamsa ne zato što mi se sviđa, iako ima seksi raspuknut glas, već zato jer je meni ta godina bila baš takva. Bez ikakvog pravog muzičkog znanja naučila sa onako usput o ritam sekciji, solo dionicama, Fenderici i Gibsonici. Nisam doduše naučila svirati, ali jesam slušati.
Poslije su došle neke druge ljubavi pa sam upoznala Cohena, Santanu, Dylana, Baez, Fabrizia de Andrea… Mnoge sam stvari poslije otkrila i sama: zbog posla mogla sam uživo čuti Film, Valjak, Prljavce, Bou, Leb i sol, Ekaterinu Veliku, Šarla akrobatu, Idole, Igru leptira, Čorbu sve što je onomad nešto sviralo u bivšoj Jugi. Za vrijeme rata i uzbuna gledala sam MTV. Pamtim najviše Nirvanu, Bon Jovia i Gabrielle.
Čudno je kako se glazba pamti i kad već masu drugih stvari odložiš na tavan sjećanja. Imala sam jednu kazetu na kojoj je Janice Joplin pjevala blues i koju je snimila u Teksasu, davno prije no što je postala slavna. Onda je u nekoj selidbi ta kazeta nestala. I dan, danas je ne mogu prežaliti. Joplin je našla svoj put do CD-a, ali tog bluesa se nitko nije sjetio.
S glazbom je kao i s knjigama, s nekim možeš dijeliti sklonost za jednog ili dva pjevača ili pisca ali nikada nisam još srela nekoga tko bi imao potpuno identičan ukus. To ne znači da je moj ili njegov lošiji, samo je drukčiji. Na kraju krajeva nekom ljubitelju ozbiljne glazbe sve to izgleda kao bezvezna deračina.
Kada je Cohen trebao imati svoj prvi pjevački nastup, na koncertu Judy Collins, stajao je iza bine i drhtao od treme. Direktor dvorane, koji je bio uz njega, upitao ga je čega se toliko boji. „Pa nisam baš uvjeren da znam pjevati“, rekao je Cohen. „Ha“, odmahnuo je direktor rukom, „pa nitko od vas ne zna pjevati. Ako želim čuti pjevanje idem u Metropolitan!“

Kurzivom

I službeno potvrđeno: otkad smo mi zimus pobrali naše masline, u Hrvatskoj je urod porastao 25 posto. Što ti je sedam kilograma malih zelenih!

Tarzan u lunaparku

Davno, još u prošlom stoljeću, na uglu Savske i ondašnje Ulice proleterskih brigada bilo je zatvor. Onda se taj zatvor sam od sebe počeo urušavati, pa su ga srušili do temelja i ostala je ledina. Na toj je ledini, poslije nekog vremena, počeo gostovati cirkus „Orfei“. Tamo gdje je danas „Zagrebačka banka“ držali su slonove, tigrove i konje. Onda je cirkus otišao, pa se na ledinu naselio lunapark.
U tom su lunaparku, na ogradici autodroma, klinci s Trnja i Trešnjevke provodili proljeća i ljeta. Bile su to klape mladih delinkvenata, mahom osnovnoškolaca, uvijek spremne na okršaj. A među Trešnjevčanima i Trnjanima on se podrazumijevao. Da se razumijemo, ondašnji huligani ni izdaleka nisu nalikovali današnjim skinsima, bad blue boysima i ostalim maloljetnim pripravnicima za Lepoglavu.
Najveći zločin koji su počinili bila bi provala u nečijeg fiću i noćna vožnja gradom. Taj hrabri čin automatski bi počinitelja, ako ne bi odmah dobio uputicu za popravni dom, promovirao u vođu klape. Imale su klape i svoje ženske članove i svoje groupies. I svaka je klapa imala bar po jednog Tarzana. U lunapraku su se rađale i prve ljubavi, upućivali nježni pogledi i osmjesi, dodirivale ruke, ali takvi su osjećaji bili dozvoljeni samo unutar klape.
Sjedili bi tako Trnjani na jednoj ogradici lunaparka, Trešnjevčani na drugoj i odmjeravali snage. Ne često, ali s vremena na vrijeme osjetilo bi se kako raste napetost. I bezazleni pogled dečka s Trnja u pravcu koje trešnjevačke cure bio je dovoljan da frcne iskra. I onda bi izbila opća tučnjava. Pobjeđivao je onaj tko je uspio svoje protivnike najurit barem 200 metara u „bazu“. Poslije bitke ponosno su se pokazivale masnice i pričalo bajke o tome u kakvom su stanju protivnici naprašeni kući.
A onda bi naš Tarzan, vođa klape, za kojim su uzdisale sve propupale curice, otišao kući gdje ga je u dvorištu dočekala majka s letvom u ruci i ubila boga u njemu jer opet nije bio u školi.

Neregistrirani anonimus

Vidim buni se raja ona s pravim imenima kao „tko vas-šljivi“, „starac na grani“, „ugly beauty67“, „pliva patka“… da se ne dozvoli komentirat onima anonimnima jer, molim vas lijepo, otkud njima neregistriranim anonimusima pravo mislit bilo što, o bilo čemu!? Nema veze pritom što ovaj sa grane ima dva ili više nickova iliti nadimaka i što, ako posjetiš njegov dvor, možeš samo nać uljepšanu sliku onoga što on misli da jest.
Moram priznati, mrzim registracije. Bilo koje vrste. Građanske, bankarske, bračne, automobilske…One nas pretvaraju samo u niz JMBG-ova, pinova, lozinki, nameću neke obaveze i pravila koje nismo tražili, niti nas zanimaju.
Anonimnost je sloboda. To je demokratsko pravo, a mi, jelda, živimo u demokraciji. Čak i država priznaje zaštićenog svjedoka. Uostalom, previše je onih koji su se odrekli anonimnosti završilo na otpadu ili na groblju samo zato što su, pod vlastitim imenom, prerano kukuriknuli.
I zar je važno tko je rekao? Netko tako misli, pa makar to bilo zlobno, prostački i nepodnošljivo. Zar nije bolje znati što misli nego zbog etikete i bon tona trpati stvari pod tepih?

*

S naporom
i bez napora
nebo
vrtlog oblaka
bez truda
i s trudom
kreativna ljubomora
ivirov krug
ne pokriva značenje
effort and effortless.

* ne znam što je ovo bilo, u fibri našla raskupusanog cummingsa a imunitet pao

Poklon

Dobila sam na poklon WC dasku. Nije baš nešto što bi čovjek izabrao za, ajmo reć, rođendanski dar ali pristojnost nalaže da se poklon cijeni. Daska je uostalom praktična stvar i čovjeku kad tad može zatrebat.
Problem s ovim poklonom je u tome što daska nije ni crna, ni bijela, kakva bi pristajala u moju kupaonicu, već ima uzorak: nekakve razlivene zebraste šare nešto svjetlije nego na pravoj zebri, ali tako upadljive da kad uđeš u prostoriju prvo i jedino što vidiš je ta psihodelična daska.
Najbolji susjed, koji mi je dasku poklonio, uložio je puno truda: donio je punu kutiju alata, skinuo staru dasku koja je bila prilično rasklimana i pričvrstio novu. „Pogledajte kak to sad lepo zgleda“, rekao je pušući ponosno kad je završio posao. Ja sam na trenutak zamukla, pa onda slagala, iako ne volim lagati onima do kojih mi je stalo: „Da, stvarno dobro izgleda“. A u sebi zakukala: „Ajme majko, che orrore! Šaka u oko.“
No dobro, nije mi se jedanput dogodilo da sam na poklon dobila nešto što bih najradije odmah sakrila na policu iza dva reda knjiga i vadila ako bi mi darovatelj/ica dolazio u posjet. Licemjerno, znam, ali čemu vrijeđati tuđe osjećaje kad je njihova namjera plemenita?
Beauty is in the eye of the beholder, kažu Englezi. Tko sam ja da određujem mjeru dobrog ili lošeg ukusa? I što bi to uopće trebalo biti, u glazbi recimo? Svatko ima drukčiji osjećaj za melodiju i uvijek me iznova čudi s kakvom isključivošću ljudi govore: „to je najobičnije smeće“, kao da netko s drukčijim muzičkim sklonostima ne bi to isto rekao za njihove glazbene favorite.
Elem, nezgoda je što susjedi stalno zalaze u moju kuću i vidjet će odmah ako dasku likvidiram. Ustvari, kad razmislim, imam samo dvije mogućosti: ili da zamijenim cijelu instalaciju pod nekim polusuvislim izgovorom ili da psihodeličnu dasku zadržim i žmirećki ulazim u kupaonicu.

Obavijest

Do daljnjeg na bolovanju

Koliko dan ima sati

Vijest na HTV-u: vrijeme u dva sata računa se kao tri.

Beštija

Izluđuje me jedna beštija. Smjestila se gore pod gredu, nevidljiva al bučna ko cvrčak u ljetno podne. I gricka. Zvuči mi kao onaj veliki zeleni skakavac što mi je izjeo novu novcatu trenirku. Nisam mogla vjerovat. Otkad to skakavci jedu sintetiku? Najeo se do sita. Trenirku sad mog nosit ko mrežaste čarape za večernje izlaske.
Nisam još uspjela dešifrirat koja je fauna ovaj gore u gredi. Mogo bi bit i miš.
Jedne noći u gluho doba blejim ja u polusnu, neki glupi noćni film, kad ono iz kuta oka primijetim nešto malo, sivo protrčalo od vrata do sofe. Stavim naočale za bolji vid. Čekam. Ne prođe minuta, kad on opet u niskom startu projuri od sofe do ona dva nahtkasla što mi već tri godine služe kao privremeni stolić za televiziju. I onda ga opet nema. Mislim, pričinja mi se. Noć je, možda sam sanjala. Najednom eno ga iza televizora. Znatiželjno se naviruje, gleda me drsko i maše glavicom, a brk mu se smije. Nisam popila ni kapi alkohola, majke mi!
Mislim dal da dignem noge na sofu i vrištim, il da se provučem potrbuške do ostave, naoružam metlom i umlatim provokatora. Krenem prvo istraživat iza nahtkasla. Nema ga. Pa oprezno iza televizora. Iza sofe. Zalegnem na pod i zavirujem pod sofu. Nigdje malog gada. Jedva se digla. I na kraju odlučim ostavit vrata na terasu otvorena. Nije mi djelovao glup, shvatit će da tu, majci, hrane nema.
Ujutro, nigdje miša. On mi ne vjeruje, al ja svejedno kupila ono ljepilo za miševe, razmazala po kartonima, nakitila komadima sira i rasporedila po strateškim uglovima kuće. Stajalo je tjednima, sasušilo se, a da se ni pauk nije ulijepio.
Traži se znači novi pristup. Dolje u selu živi 11 mačaka, na svakog stanovnika po jedna. Rijetko ih hrane. A što oni dvonožni rade s mačjim podmlatkom ne bih vam željela ovdje opisivat. Elem kupim vreću mačje hrane, tri zdjelice, jedna je za vodu, i otvorim mačji delikates. Prvo je stigla jedna mala. Dva dana kasnije dovela mamu i tatu. Sad dolaze i neki opaki mačori iz susjednog sela. I svako jutro, kad otvorim vrata, pred njima nađem lijepo poredanu kolekciju mrtvih miševa i guštera. Kad zatopli nać će se i koja zmijica, jer i ta dražesna stvorenja žive u blizini. A ja mirno spavam.
Nego ona beštija gore. Probala sam je raskužit s Raiderom protiv muha, komaraca i jehovinih svjedoka. Bez rezultata. Kad se približim gredi podlac umukne, tako da ga ne mogu točno ni locirat. Možda je crv? Jel bi mogo bit tako glasan? Draga Ena, imaš li kakav savjet? Izludit ću od tog manijaka!

Fabrizio de Andre feat Ena: Bocca di Rosa

La chiamavano Bocca di Rosa
metteva l'amore, metteva l'amore
la chiamavano Bocca di Rosa
metteva l'amore sopra a ogni cosa.
Appena scesa alla stazione
del paesino di Sant'Ilario
tutti s'accorsero con uno sguardo
che non si trattava d'un missionario.
C'e chi l'amore lo fa per noia,
chi se lo sceglie per professione,
Bocca di Rosa ne l'uno, né l'altro,
lei lo faceva per passione.


Zvaše je Usnama-Ružom
ljubav joj bješe, ljubav joj bješe
Usnama-Ružom je zvaše
Ljubav joj iznad svega bijaše.
Čim siđe s vlaka u Sant'Ilariu
Još nije pravo kroz selo prošla
Svi se već pogledi složiše šutke
Da nije ko misionar došla
Neki se ljubavi daju iz dosade
Neki jer žude korist i časti
A Usne-Ruža ni jedno ni drugo
Ona se ljubavi daje iz strasti.


Ma la passione spesso conduce
a soddisfare le proprie voglie
senza indagare se il concupito
ha il cuore libero oppure ha moglie
e fu cosi che da un giorno all'altro
Bocca di Rosa si tiro addosso
l'ira funesta delle cagnette
a cui aveva sottratto l'osso.
Ma le comari d'un paesino
non brillano certo in iniziativa,
le contromisure fino a quel punto
si limitavano all'invettiva.
Si sa che la gente da buoni consigli
sentendosi come Gesu nel Tempio,
si sa che la gente da buoni consigli
se non puo piu dare cattivo esempio,
cosi una vecchia mai stata moglie,
senza mai figli, senza piu voglie
si prese la briga e di certo il gusto
di dare a tutte il consiglio giusto
e rivolgendosi alle cornute,
le apostrofo con parole argute
"il furto d'amore sara punito - disse-
dall'Ordine Costituito".
Ma quelle andarono dal commissario
e dissero senza parafrasare:
"quella schifosa ha gia troppi clienti,
piu di un consorzio alimentare".
Ed arrivarono quattro gendarmi
con i pennacchi, con i pennacchi
ed arrivarono quattro gendarmi
con i pennacchi e con le armi.
Il cuore tenero non e una dote
di cui sian colmi i carabinieri
ma quella volta a prendere il treno
l'accompagnarono mal volentieri.
Alla stazione c'erano tutti:
dal commissario al sacrestano
alla stazione c'erano tutti
con gli occhi rossi e il cappello in mano
a salutare chi per un poco
senza pretese, senza pretese
a salutare chi per un poco
porto l'amore nel paese;
c'era un cartello giallo con una scritta nera
diceva: "Addio Bocca di Rosa,
con te se ne parte la primavera".
Ma una notizia un po' originale
non ha bisogno di alcun giornale,
come una freccia dall'arco scocca,
vola veloce di bocca in bocca.
Alla stazione successiva
molta piu gente di quando partiva
chi manda un bacio, chi getta un fiore,
chi si prenota per due ore.
Persino il parroco che non disprezza
tra un Miserere e un'Estrema Unzione
il bene effimero della bellezza
la vuole accanto in processione
e con la Vergine in prima fila
e Bocca di Rosa poco lontano,
si porta a spasso per il paese
l'amore sacro e l'amor profano.

Noćas

Silazim strmom stazom
skupljam šparoge
u sumrak.
Silan strah.
Stanem skamenjena
stup od soli
i spazim
slijedi me slovo S
i sikće.
Skočim.
San, strašan san.
Sokolarice, sokolarice!

Koji jarac...

Horoskope ne čitam. Načitala ih se i znam kako nastaju. Ne vjerujem. Ne samo u horoskope. Ali ti znaci… Jednom smo radili na istom poslu nas pet, šest. Četvero isti horoskopski znak, jarci, i dvije ribe. Onda jedna riba ode, udala se u Firenzu. Umjesto nje dođe jedan curetak opet isti znak ko i nas četvero.
I ne mogu reć, uglavnom nam je dobro išlo, sve štreberi, jel zbog posla il znaka ne znam, ali tako je bilo. No kad je došao loš dan, pa nam svima krenulo naopako, e onda je bilo i drž i ne daj. Curetak viče: „Katastrofa!“ za svaku stvar koju bi pokušala, ja od muke samo šutim. Ona inače mirna i nasmijana viče i od ljutnje zaplače, treća agresivnija samo psuje, a jedini muški u kutu gunđa li gunđa.
I ne bih se toga sjetila da mi ono prekjučer nije bio loš dan, a opet upetljana ona dva jarca i njihove komplikacije. Mislim hajde, strefilo se. Kad sinoć i treća, od nas pet bivših, u bedu. Ne znam za ono preostalo dvoje rogatih, s njima se nisam čula.
Vrag će ga znat, možda ipak ima neki jarac u tim znacima.

Ples bez zvijezda

Novorođenče sam u ovom virtualnom svijetu pa me dojam možda i vara, ali tu se sve prelijeva od boli neuzvraćenih i promašenih ljubavi, tu neostvareni preljubnici završavaju svoje erotske snove, tu se mrzi i voli bez pogleda i dodira, životna proza ublažuje se poezijom, gimnazijskim pjesmama koje nikom prije nismo pokazali…Kriza srednjih godina? Ma koje srednje godine, pita Bernard Shaw, koliko stogodišnjaka poznajete, gospođo?
Jer, osim ono nešto dječice što vodi školske dnevnike, razmjenjuje glazbene videe kao mi nekad sličice, torcidaša i bad blue boysa koji umjesto da vani igraju nogomet čuče za ekranom, sve je to generacija odrasla na knjizi i novinama. I baš je čudesno kako je ta hippy generacija prigrlila ovo virtualno čistilište, iz kojeg ne možeš ni gore ni dolje, kao da je nešto važno propustila u stvarnom životu.
Podsjetilo me to na sjajnog Ruperta Everetta na kraju „My Best Friend's Wedding“: „Maybe there won't be marriage, maybe there won't be sex, but by God there'll be dancing! „

A nije ni 13.

Loš dan.

Ništa nije valjalo

Jednom, dok je Poljska još bila u Varšavskom paktu a mi u samoupravnom socijalizmu, stigla je k nama, u nekakvoj studentskoj razmjeni s mojom rođakinjom, Jolanta. Crne kose stegnute u rep, plavih očiju, građena kao diva, plijenila je muške poglede. I nije joj to bilo mrsko, naprotiv, nadala se da će naići netko tko će poželjeti da je ovdje zauvijek zadrži.
Kad smo je pitali sviđa li joj se kod nas, malo se zamislila: „Uvijek su nam govorili kako se kod vas loše živi, kako vi samo radite, teško radite i ništa nemate. Zamišljala sam vas kao rudare koji po cijeli dan kopaju u rudniku, odrpane i prljave od ugljena. Šokiralo me kad sam vidjela kako stanujete, koliko hrane ima u trgovinama, pa sva ta odjeća u izlozima i svjetla, pa koliko struje vi morate potrošiti na svu tu rasvjetu!?“ Vodili smo Jolantu na Plitvice i na more, tjedan dana. Otišla je kad joj je istekla viza. Nije uspjela naći nekoga tko bi je dovoljno volio da ostane.
Zašto sam se ovih posljednjih petnaestak godina tako često sjećala Jolante? Pa svaki put kad bi netko onako iz voleja ustvrdio kako prije ništa nije valjalo, kako država nije valjala, kako oni koji su je vodili svi odreda nisu valjali, kako ni mi nismo valjali koji smo u njoj živjeli, pred očima bi mi iskrsli Jolini rudari. Daleko od toga da mislim kako je prije sve bilo sjajno. Ali bilo je to moje radosno djetinjstvo, moja mladost, putovala sam s jeftinim studentskim kartama u Rim, Prag, London i Beč, proživjela prvu, drugu i treću ljubav, završila fakultet, dobila prvi posao koji sam stvarno voljela…
I onda me netko uvjerava da to ništa nije valjalo, da je to bio mrak, da to nije bio život. A što je to onda bilo?
Kao i neki, malobrojni, ja danas imam više nego što sam ikada zamišljala, ili očekivala. Ali da bih mogla reći da živim bolje, trebala bih uračunati i sreću. Pa jesam li sretnija? Nema ničega u ovom sadašnjem mirnom postojanju što bi se moglo usporediti s beskrajnim uzbuđenjem i radošću onog prvog novogodišnjeg poljupca ili pogleda na London kroz avionski prozorčić, s mirisom bijelog sapuna koji mi i danas, kad ga ima na svim policama, izvlači blaženi osmijeh na lice. Bilo je u tom prošlom vremenu i bolnih, strašnih stvari, ali bio je to život. Moj život. I nitko mi danas neće prevoditi kakav je bio.
A Jolanta? Čuli smo da se udala. Za rudara.

It's Only Words

Naučiš neke riječi sa slikom ili tek bojom u attachmentu i one nađu svoje mjesto u nekom folderu, s linkovima na neke druge slike i riječi.
Netko uredan uvijek će znati gdje mu je koji folder i riječ, na što se linka i naći će je otprve kad mu zatreba. A na mom desktopu kaos: razbacani folderi po driveovima, u svakom folderu nepovezane riječi i slike, linkovi pogubljeni… i kad nešto trebaš nikako ne nalaziš, koliko god puta kliknuo search.
Onda opet kad ti više ne treba i kad očajno tražiš neku drugu, za koju sigurno znaš da je tamo, čak ti i neka slova ispadaju odnekud iz nabacane hrpe foldera, eto nje koju si tako bjesomučno tražila!
Ma kome sad trebaš?!

Kruh i mast

Danas bi to bilo teško povjerovati, ali kao dijete stvarno sam mrzila hranu. Naročito masnu. I sad mi se diže želudac od sjećanja na onaj miris otopljene masti što se na dan kolinja širio dvorištem i kućom, iako na kolinju nisam bila već desetljećima. Svaki komadić mesa koji sam jela, moja je mati morala tako obrezati da nigdje nije bilo ni traga masnoći. Iz salame sam, a postojala je samo jedna vrsta, uvijek vadila „bijele oči“. Nisam voljela ni špinat, ni poriluk, ni mrkvu, ni mlijeko a posebno nisam voljela buče iliti bundeve.
No hrana koju sam najčešće jela, jer takva su bila vremena, bio je kruh i mast. U raznim varijantama: namašćen kruh posut solju, kruh, mast i zelena paprika ili krastavac, mastan kruh posut mljevenom crvenom paprikom…I desert: kruh, mast i šećer.
Moja je mati bila posebno neumoljiva. Nisam se mogla ići igrati na ulicu a da u ruci ne nosim kruh namazan mašću. Obično je to bio tako velik komad da je prelazio širinu dlana. Odjurila bih tako s kriškom u ruci, no čim bi zamakla iz dvorišta bacila bih mrski obrok ravno u kanal. Kad bi mati to primijetila strogim bi me glasom pozvala natrag. Objašnjavala sam da je kruh bio prevelik i da mi je ispao, no milosti nije bilo: novi kruh ili nema igranja. I taj sam morala pojesti, barem onoliko koliko me je, niz dugu i ravnu slavonsku ulicu, pratio njen pogled.
Ponekad bi nam skuhala i varivo od bundeva. Bio je to za mene najgori dan. Sjedila bih nad tanjurom punim variva i izmišljala razloge zašto ga ne jedem: nisam još gladna, boli me trbuh, boli me glava, povratit ću…I to je trajalo satima. Vani su se djeca igrala, u tanjuru su plutali otočići skrućene masti a moje su vruće suze kapale na njih i topile ih. Kraj tanjura bi ponekad stajala i kuhača, ukoliko sve ostale metode uvjeravanja ne bi dale rezultata. Na kraju ta je bitka završavala bez pobjednika: ne bih pojela ručak, ali tog se dana nisam ni igrala vani s drugom djecom.
Sada, kad ponekad skupim par kilograma viška moja mati odmah primijeti: „A, malo si se udebljala, nemoj više!“ Pa doda: „Vi previše jedete masno.“
Ni da bi trepnula.
A da, bundeve, tikvice i bijele i zelene, danas obožavam. Dobro, varivo baš i ne, ali pojest ću ga. Bez suza.

Dan žena

Legendarna beogradska glumica Ljubinka Bobić, poznata po britkom jeziku, imala je buran ljubavni život. Evo kako ga je opisala u jednom intervjuu:
„Kad sam bila mlada 'ko me je pito ja sam mu dala. A sad mi je žao što nisam i sama nudila“.

Frndalica

Idem prat kosu.
A ćeš je nafrdant?, pita barba G.

Masline? Nemaš brige!

Pa što ćemo tu posadit? Stojimo tako upitani pred blagom padinom koju smo kupili jer smo morali, drukčije nije išlo. Voće, kažem ja, al ne baš sigurno, jer tko će ih dođavola obrezivat kad ih bude sto? Vinograd, kaže on, još nesigurnije, ne razlikuje motiku od lopate. „A to je dobra zemlja“, kaže susjed G. „Tu treba posadit masline! S njima nema nikakvog posla.“
Zamislim na padini šumarak prekrasnih kvrgavih stabala, otimaju se iz zemlje onako u svim pravcima, sitni listići poput svijetlih oblaka lebde između našeg brijega i sela… Divota! I nemaš brige. Samo bereš i dijeliš ulje.
Krenulo je da ne može bolje. Susjed dovezao punu prikolicu gnoja i iskrcao kraj ceste, tako da je lijepo smrdilo i nama i prolaznicima, dok se nije sasušilo. Susjedin nećak kombijem dovezao masline iz rasadnika, spremili ih u podrum pod sunčani prozor, njih 125, zalijevamo ih i čekamo da prođe mraz pa da prionemo na sadnju.
Onda su jednog jutra na traktoru stigli Mirjana, muž i sin. Krenuli iskapat rupe svaka bar metar, metar i pol duboka, ubacili gnoj i u dva dana posadili stabla. I uz svaku kolac, da je onako mlađahnu ne satre vjetar. Onda smo ih vezali.
Nije prošao koji mjesec a susjed G. šeta oko njih i klima glavom: „To se sad treba isfrezat, ugušit će ih korov!“ Zovemo drugog susjeda koji ima frezu. Isfreziro u pola sata, ali došo u pola sedam ujutro. I još pripomenuo da ono oko stabala iščupamo ručno, jer do toga freza ne može.
Nakon par dana nadzorni organ opet šeta oko maslina. „Ccc, to je već trebalo bacit ureu!“ OK, kupimo ureu, što košta košta, i s kanticama od jedne do druge bacamo kako nas uputilo, malo podalje da ne sprži stablo.
Prođe koji dan vidim susjed opet zagleda oko maslina i daje novu direktivu: „Treba ih špricat da ih ne napadne mušica!“ Zovemo uvijek dežurnog V., on ima prskalicu da obavi raskuživanje. I da im se nitko ne približava nekoliko dana. Odlično, mislim.
U to udarile ljetne vrućine. Nakon tri tjedna suše evo opet G.:“Sutra ih treba zalit! Dat svakoj bar po 10 litara!“ Srećom imamo crijevo i dosta produžetaka. Pa zalijevamo. Negdje u malom mozgu vrte mi se brojke na vodomjeru.
Dođe jesen, e sad opet treba frezat. Pa prije zime zaorat da im ne bi bilo hladno. Pa na proljeće obrezat tako da izgledaju ko u onoj Cesarićevoj, samo malo jadno drvo.
I onda dođe opet jesen i mi se spremamo za berbu. Masline prekrasne, krupne ali tek na svakom desetom stablu. On ih je išo brojat: 800 komada. I poberemo ih. U 15 minuta. Pošaljemo u uljaru. I vrate nam natrag sedam decilitara ulja.
Divota!

A bura puše, pa sad ti vidi šljivu

Blage oči Ante Pavelića

Kad živiš na prostorima gdje se države rastavljaju i sastavljaju ko dječji kaleidoskop, ništa te ne može zabezeknuti više od ljudi koje si poznavao i s kojima se živio. Ni pljuvanje po onome što su nekad svi hvalili, ni hvaljenje onoga po čemu su pljuvali, ni novi i ljepši povijesni spomenici od onih vjekovnih što smo ih digli u zrak, ni korienski pravopis u zemlji u kojoj djeca zapravo govore engleski, ni to što su nas lako uvjerili da prije nismo imali život, a još lakše da ga tek sada imamo…
U šali smo govorili da je drug B. vječni jednogodišnji partijski sekretar. Po prirodi je bio teški činovnik. Pričalo se da je zapravo karijeru počeo kao sjajan zapisničar, čije su umijeće koristili i na najzatvorenijim partijskim sastancima. Kako god bilo, dograbio se sekretarskog stolca i iz njega, ko da mu ga je baba oporučno ostavila, dijelio direktive, pohvale i ukore. Ako nisi bio spreman na svakomjesečnoj partijskoj seansi trabunjati nesuvislice na bilo koju temu, odmah je u tefter upisivo ocjenu: nedovoljno aktivan.
Elem, dođoše prvi demokratski izbori i, u općoj gunguli, naš se drug B. negdje potiho izgubio. Koju godinu poslije čitam jedan, i dalje dozlaboga dosadan, prilog dnevnih novina, kad mi u oko upadne veliki naslov: „Još uvijek pamtim blage oči Ante Pavelića“ i ispod njega poveća fotografija, ne mogu vjerovat, našeg vrlog partijskog sekretara, druga B. Prva mi misao: sigurno je neki gadan novinarski zalom. Ali , nije.
Drug je B. u vrijeme onog Drugog rata završio, kao ratno siroče, u jednom od brojnih dječjih domova kojima je pokroviteljica bila gđa. Pavelić. Nekom prigodom je, valjda, uspjela uvjerit svog supruga da ode s njom u sirotište obić malo tu cigančad, srpsku deriščad i komunjarski izrod. I tako je Ante naišao i na našeg budućeg druga B., zastao, pogladio ga po kosi i milo pogledao. Bio je to takav pogled da ga naš drug B. ni pola stoljeća kasnije, a sigurno ni do dana današnjeg, nije mogao zaboraviti.
Bila sam zblenuta. Zamisli kakvu je strašnu tajnu čuvao naš drug sekretar svih tih pustih godina! I koliko je napora morao uložiti da nam drži sve one lekcije o tome koji je ispravan partijski stav, kako uzoran mora biti pravi član partije i kako pravilno protumačiti direktive odozgo. A sve to vrijeme iz dubine duše pratile su ga, sigurno prijekorno, blage oči Ante Pavelića!

Prazni i vjerni

Zašto je ljudima neugodno priznat da su praznovjerni (valjda za razliku od „punovjernih“ što god to bilo)?
Onako usput ovdašnji je PUH načeo raspravu na temu horoskopa u koje on ne vjeruje, al' zna, eto, da je Riba i što je po zvijezdama bila ona što mu je zatrovala život i neka poslije nje. Onda se nižu uvjeravanja raznih Bikova, Škorpija, Vaga… kako ni oni ne vjeruju u horoskope. Ali ih čitaju.
Pa što je u tome loše ako vjeruju? I u čemu je to vjerovanje manja vjera od vjere u bilo kojeg Boga? Nije li Sunce ono bez čega ne bi bilo života na Zemlji? Ne javlja li se plima i oseka zbog Mjeseca? Svi se naši seljaci čvrsto drže mjesečeva kalendara i neš ih zateć da nešto sade, beru ili sijeku ako je „loša luna“.
Možda je horoskop malo manjkav: nemoš mu se molit, ne kažnjava grešnike i ne nagrađuje dobre ali to, ako smijem primijetit da se vjerujući ne uvrijede, ne radi ni Bog, ma koliko ga molili.

RFM ili zašto mrzim priručnike

Ustajem i mjesečarski, kako to biva prije prve kave, lebdim prema kuhinji a On će: „Dobro jutro, evo tu ti je pregorjela žarulja!“ Ma šta će mi kava, tlak mi je već preskočio zadanih 120. Meni je pregorjela? Ali to je kod nas normalno: meni se pokvario bojler, meni nešto zuji u frižideru, meni je iskočio osigurač…
On se ne razumije u tehniku. Čak i ni u svoj automobil, koji je za mene off limits. Jer ja mrzim aute, bojim ih se, nemam ni vozački. No to ništa ne znači. Jednom sam punih 15 minuta rješavala tajnu skrivene kukice za otvaranje haube na našem vozilu na motorni pogon.
Ali sve drugo mi ide. Ne da sam tehnički obrazovana, Filozofski baš ne daje tu vrstu znanja, iako bi, kad bolje razmislim, mogao. Jednom sam otvorila peglu koja je crkla i našla kvar. Ne mogu podnijet da tehnika ne funkcionira. To mi je crvena krpa. Fen popravljam u 5 minuta. Nema te linije tv-satelitski prijemnik-video-DVD player-snimač koju ja neću povezat. Obožavam razna električna kuhinjska pomagala. Sastavljam bez muke solarne lampe koje stižu u dijelovima, o vrtnim stolcima da i ne govorim.
Imam međutim jedan problem. I On ga je uočio, pa svaki put kaže: „Aha, prvo ćemo probat sastavit, pa ako ne ide, onda idemo pogledat u priručnik.“ Priznajem: ja sam član društva RFM (Read the Fucking Manual). Jeste li primijetili kako ona uputstva za sastavljanje i uporabu postaju sve deblja? Imam jedno broji oko 100 stranica. Pa jesu li oni pri sebi?! Što misle da ću njihove upute čitat ko školsku lektiru? Knjiga prije spavanja? Daj mi, brate, objasni osnovno za početak na tri stranice, pa onda drugo poglavlje naslovi „Poslije mjesec dana“, treće „Za sljedeću godinu“ i tako sve dok sprava ne rikne.
Pa onda sadržaj knjižice: nema šanse da u njemu nađete problem koji vi imate sa spravom. Čak ni u rubrici „Najčešći problemi“. Ako ga i nađete obično ispod samo piše: „Hitno zovite servis!“. Kao da sam već samim uključivanjem u struju napravila neki fatalni potez i uništila tako sofisticiranu tehniku. Ma dajte, molim vas! Čak ni Kvantanamera više ne nasjeda na poruku sa zaslona „Fatal Error!“. Fatal moje dupe.
No ipak, s vremena na vrijeme kad zapnem u rješavanju po sistemu pokušaja i pogrešaka idem čitat upute. Tako i sad. Otvorila blog ali nešto mi ne ide. Tražim u Helpu, kad ono deja vu, mog problema opet nema. Al' zato onih gluparija kako promijeniti HTLM, promijeniti layout bla, bla, bla…Draga Kvantanamera, poslat ću ti mail, ne mogu telefonom prisluškuju, sa svim pitanjima. Znam te, ti si to sve prije svladala.