petak, veljače 29, 2008

RFM ili zašto mrzim priručnike

Ustajem i mjesečarski, kako to biva prije prve kave, lebdim prema kuhinji a On će: „Dobro jutro, evo tu ti je pregorjela žarulja!“ Ma šta će mi kava, tlak mi je već preskočio zadanih 120. Meni je pregorjela? Ali to je kod nas normalno: meni se pokvario bojler, meni nešto zuji u frižideru, meni je iskočio osigurač…
On se ne razumije u tehniku. Čak i ni u svoj automobil, koji je za mene off limits. Jer ja mrzim aute, bojim ih se, nemam ni vozački. No to ništa ne znači. Jednom sam punih 15 minuta rješavala tajnu skrivene kukice za otvaranje haube na našem vozilu na motorni pogon.
Ali sve drugo mi ide. Ne da sam tehnički obrazovana, Filozofski baš ne daje tu vrstu znanja, iako bi, kad bolje razmislim, mogao. Jednom sam otvorila peglu koja je crkla i našla kvar. Ne mogu podnijet da tehnika ne funkcionira. To mi je crvena krpa. Fen popravljam u 5 minuta. Nema te linije tv-satelitski prijemnik-video-DVD player-snimač koju ja neću povezat. Obožavam razna električna kuhinjska pomagala. Sastavljam bez muke solarne lampe koje stižu u dijelovima, o vrtnim stolcima da i ne govorim.
Imam međutim jedan problem. I On ga je uočio, pa svaki put kaže: „Aha, prvo ćemo probat sastavit, pa ako ne ide, onda idemo pogledat u priručnik.“ Priznajem: ja sam član društva RFM (Read the Fucking Manual). Jeste li primijetili kako ona uputstva za sastavljanje i uporabu postaju sve deblja? Imam jedno broji oko 100 stranica. Pa jesu li oni pri sebi?! Što misle da ću njihove upute čitat ko školsku lektiru? Knjiga prije spavanja? Daj mi, brate, objasni osnovno za početak na tri stranice, pa onda drugo poglavlje naslovi „Poslije mjesec dana“, treće „Za sljedeću godinu“ i tako sve dok sprava ne rikne.
Pa onda sadržaj knjižice: nema šanse da u njemu nađete problem koji vi imate sa spravom. Čak ni u rubrici „Najčešći problemi“. Ako ga i nađete obično ispod samo piše: „Hitno zovite servis!“. Kao da sam već samim uključivanjem u struju napravila neki fatalni potez i uništila tako sofisticiranu tehniku. Ma dajte, molim vas! Čak ni Kvantanamera više ne nasjeda na poruku sa zaslona „Fatal Error!“. Fatal moje dupe.
No ipak, s vremena na vrijeme kad zapnem u rješavanju po sistemu pokušaja i pogrešaka idem čitat upute. Tako i sad. Otvorila blog ali nešto mi ne ide. Tražim u Helpu, kad ono deja vu, mog problema opet nema. Al' zato onih gluparija kako promijeniti HTLM, promijeniti layout bla, bla, bla…Draga Kvantanamera, poslat ću ti mail, ne mogu telefonom prisluškuju, sa svim pitanjima. Znam te, ti si to sve prije svladala.

četvrtak, veljače 28, 2008

Palica je iz raja izašla

Negdje oko pola noći zvoni telefon. Normalno. Sva usplahirena, Najbolja susjeda moli da provirim na stubište da vidim da li pas-zvijer još stoji pred vratima svog Napušenog gazde. Siroti student koji junioru daje instrukcije iz matematike, fizike, kemije, elektrotehnike (sve kulja do kulje) ne može izaći iz zgrade jer beštija kezi zube i prijeti da mu rastrga ono malo mesa sa studentskog kostura.
Susjedin muž, duša od čovjeka al' malo nagao, u gaćama, psuje sve po spisku Napušenom, zove mu mater u gradu pa psuje i nju i traži baseball palicu da ubije beštiju. I to čovjek koji svakog psa lutalicu dovodi kući, a najbolja susjeda ga onda nahrani i kad on nije doma pusti opet na ulicu! Raspaljen susjed navlači neke kratke hlače i traži palicu koju je Najbolja susjeda sakrila baš zbog njegova kratkog fitilja. "Pa daj si bar zakopčaj šlic!" govori susjeda ne bi li mu pažnju odvukla na drugu temu. "Ne zajebavaj sad sa šlicom, daj tu palicu!", pjeni se susjed.
Okrećem ključ (četiri puta) i silazim niz stepenice. Ja se pasa ne bojim otkako me je kao trogodišnje dijete jedan ugrizao. Zvijer se izgleda uspjela povući u stan Napušenog i tako spasiti glavu. Virim iz haustora ali vani nema nikoga osim kola Hitne pomoći. Vičem susjedi dva kata iznad da je "zrak čist". Student bojažljivo silazi pored mene, a za njim susjeda.
U tom trenutku pojavljuje se majka Napušenog. Nosi uzicu za psa i plače. Samo da susjed ne ubije Zvijer. Moli da se strpimo još malo: Napušeni sin, gospođa Napušena i njihovih pet pasa od kojih se, časna riječ, nitko nije oprao od prošlog ljeta, traže novu kuću negdje u Zagorju gdje nikome neće smetati njihovi 20-satni tehno tulumi, smrad trave i pasjih izmeta, pivske flaše i bljuvotine po stubištu.
Gospođa majka Napušenog, u nercu i sva sređena, plačući spominje teško bolesnog muža i njegova tri bypassa, koji vani u ponoć sjedi u autu i nije mu baš dobro. Kako mu i ne bi bilo slabo kad je ovo valjda stošesti put da mora sređivati budalaštine svog sina! Najbolja susjeda se i opet sažalila i smirila nesretnu ženu. A ova tiho, na prstima, prođe pored vrata svog Napušenog sina, sjedne u auto i ode. Nije mu ni pozvonila.