Poklon

Dobila sam na poklon WC dasku. Nije baš nešto što bi čovjek izabrao za, ajmo reć, rođendanski dar ali pristojnost nalaže da se poklon cijeni. Daska je uostalom praktična stvar i čovjeku kad tad može zatrebat.
Problem s ovim poklonom je u tome što daska nije ni crna, ni bijela, kakva bi pristajala u moju kupaonicu, već ima uzorak: nekakve razlivene zebraste šare nešto svjetlije nego na pravoj zebri, ali tako upadljive da kad uđeš u prostoriju prvo i jedino što vidiš je ta psihodelična daska.
Najbolji susjed, koji mi je dasku poklonio, uložio je puno truda: donio je punu kutiju alata, skinuo staru dasku koja je bila prilično rasklimana i pričvrstio novu. „Pogledajte kak to sad lepo zgleda“, rekao je pušući ponosno kad je završio posao. Ja sam na trenutak zamukla, pa onda slagala, iako ne volim lagati onima do kojih mi je stalo: „Da, stvarno dobro izgleda“. A u sebi zakukala: „Ajme majko, che orrore! Šaka u oko.“
No dobro, nije mi se jedanput dogodilo da sam na poklon dobila nešto što bih najradije odmah sakrila na policu iza dva reda knjiga i vadila ako bi mi darovatelj/ica dolazio u posjet. Licemjerno, znam, ali čemu vrijeđati tuđe osjećaje kad je njihova namjera plemenita?
Beauty is in the eye of the beholder, kažu Englezi. Tko sam ja da određujem mjeru dobrog ili lošeg ukusa? I što bi to uopće trebalo biti, u glazbi recimo? Svatko ima drukčiji osjećaj za melodiju i uvijek me iznova čudi s kakvom isključivošću ljudi govore: „to je najobičnije smeće“, kao da netko s drukčijim muzičkim sklonostima ne bi to isto rekao za njihove glazbene favorite.
Elem, nezgoda je što susjedi stalno zalaze u moju kuću i vidjet će odmah ako dasku likvidiram. Ustvari, kad razmislim, imam samo dvije mogućosti: ili da zamijenim cijelu instalaciju pod nekim polusuvislim izgovorom ili da psihodeličnu dasku zadržim i žmirećki ulazim u kupaonicu.

Obavijest

Do daljnjeg na bolovanju

Koliko dan ima sati

Vijest na HTV-u: vrijeme u dva sata računa se kao tri.

Beštija

Izluđuje me jedna beštija. Smjestila se gore pod gredu, nevidljiva al bučna ko cvrčak u ljetno podne. I gricka. Zvuči mi kao onaj veliki zeleni skakavac što mi je izjeo novu novcatu trenirku. Nisam mogla vjerovat. Otkad to skakavci jedu sintetiku? Najeo se do sita. Trenirku sad mog nosit ko mrežaste čarape za večernje izlaske.
Nisam još uspjela dešifrirat koja je fauna ovaj gore u gredi. Mogo bi bit i miš.
Jedne noći u gluho doba blejim ja u polusnu, neki glupi noćni film, kad ono iz kuta oka primijetim nešto malo, sivo protrčalo od vrata do sofe. Stavim naočale za bolji vid. Čekam. Ne prođe minuta, kad on opet u niskom startu projuri od sofe do ona dva nahtkasla što mi već tri godine služe kao privremeni stolić za televiziju. I onda ga opet nema. Mislim, pričinja mi se. Noć je, možda sam sanjala. Najednom eno ga iza televizora. Znatiželjno se naviruje, gleda me drsko i maše glavicom, a brk mu se smije. Nisam popila ni kapi alkohola, majke mi!
Mislim dal da dignem noge na sofu i vrištim, il da se provučem potrbuške do ostave, naoružam metlom i umlatim provokatora. Krenem prvo istraživat iza nahtkasla. Nema ga. Pa oprezno iza televizora. Iza sofe. Zalegnem na pod i zavirujem pod sofu. Nigdje malog gada. Jedva se digla. I na kraju odlučim ostavit vrata na terasu otvorena. Nije mi djelovao glup, shvatit će da tu, majci, hrane nema.
Ujutro, nigdje miša. On mi ne vjeruje, al ja svejedno kupila ono ljepilo za miševe, razmazala po kartonima, nakitila komadima sira i rasporedila po strateškim uglovima kuće. Stajalo je tjednima, sasušilo se, a da se ni pauk nije ulijepio.
Traži se znači novi pristup. Dolje u selu živi 11 mačaka, na svakog stanovnika po jedna. Rijetko ih hrane. A što oni dvonožni rade s mačjim podmlatkom ne bih vam željela ovdje opisivat. Elem kupim vreću mačje hrane, tri zdjelice, jedna je za vodu, i otvorim mačji delikates. Prvo je stigla jedna mala. Dva dana kasnije dovela mamu i tatu. Sad dolaze i neki opaki mačori iz susjednog sela. I svako jutro, kad otvorim vrata, pred njima nađem lijepo poredanu kolekciju mrtvih miševa i guštera. Kad zatopli nać će se i koja zmijica, jer i ta dražesna stvorenja žive u blizini. A ja mirno spavam.
Nego ona beštija gore. Probala sam je raskužit s Raiderom protiv muha, komaraca i jehovinih svjedoka. Bez rezultata. Kad se približim gredi podlac umukne, tako da ga ne mogu točno ni locirat. Možda je crv? Jel bi mogo bit tako glasan? Draga Ena, imaš li kakav savjet? Izludit ću od tog manijaka!

Fabrizio de Andre feat Ena: Bocca di Rosa

La chiamavano Bocca di Rosa
metteva l'amore, metteva l'amore
la chiamavano Bocca di Rosa
metteva l'amore sopra a ogni cosa.
Appena scesa alla stazione
del paesino di Sant'Ilario
tutti s'accorsero con uno sguardo
che non si trattava d'un missionario.
C'e chi l'amore lo fa per noia,
chi se lo sceglie per professione,
Bocca di Rosa ne l'uno, né l'altro,
lei lo faceva per passione.


Zvaše je Usnama-Ružom
ljubav joj bješe, ljubav joj bješe
Usnama-Ružom je zvaše
Ljubav joj iznad svega bijaše.
Čim siđe s vlaka u Sant'Ilariu
Još nije pravo kroz selo prošla
Svi se već pogledi složiše šutke
Da nije ko misionar došla
Neki se ljubavi daju iz dosade
Neki jer žude korist i časti
A Usne-Ruža ni jedno ni drugo
Ona se ljubavi daje iz strasti.


Ma la passione spesso conduce
a soddisfare le proprie voglie
senza indagare se il concupito
ha il cuore libero oppure ha moglie
e fu cosi che da un giorno all'altro
Bocca di Rosa si tiro addosso
l'ira funesta delle cagnette
a cui aveva sottratto l'osso.
Ma le comari d'un paesino
non brillano certo in iniziativa,
le contromisure fino a quel punto
si limitavano all'invettiva.
Si sa che la gente da buoni consigli
sentendosi come Gesu nel Tempio,
si sa che la gente da buoni consigli
se non puo piu dare cattivo esempio,
cosi una vecchia mai stata moglie,
senza mai figli, senza piu voglie
si prese la briga e di certo il gusto
di dare a tutte il consiglio giusto
e rivolgendosi alle cornute,
le apostrofo con parole argute
"il furto d'amore sara punito - disse-
dall'Ordine Costituito".
Ma quelle andarono dal commissario
e dissero senza parafrasare:
"quella schifosa ha gia troppi clienti,
piu di un consorzio alimentare".
Ed arrivarono quattro gendarmi
con i pennacchi, con i pennacchi
ed arrivarono quattro gendarmi
con i pennacchi e con le armi.
Il cuore tenero non e una dote
di cui sian colmi i carabinieri
ma quella volta a prendere il treno
l'accompagnarono mal volentieri.
Alla stazione c'erano tutti:
dal commissario al sacrestano
alla stazione c'erano tutti
con gli occhi rossi e il cappello in mano
a salutare chi per un poco
senza pretese, senza pretese
a salutare chi per un poco
porto l'amore nel paese;
c'era un cartello giallo con una scritta nera
diceva: "Addio Bocca di Rosa,
con te se ne parte la primavera".
Ma una notizia un po' originale
non ha bisogno di alcun giornale,
come una freccia dall'arco scocca,
vola veloce di bocca in bocca.
Alla stazione successiva
molta piu gente di quando partiva
chi manda un bacio, chi getta un fiore,
chi si prenota per due ore.
Persino il parroco che non disprezza
tra un Miserere e un'Estrema Unzione
il bene effimero della bellezza
la vuole accanto in processione
e con la Vergine in prima fila
e Bocca di Rosa poco lontano,
si porta a spasso per il paese
l'amore sacro e l'amor profano.

Noćas

Silazim strmom stazom
skupljam šparoge
u sumrak.
Silan strah.
Stanem skamenjena
stup od soli
i spazim
slijedi me slovo S
i sikće.
Skočim.
San, strašan san.
Sokolarice, sokolarice!

Koji jarac...

Horoskope ne čitam. Načitala ih se i znam kako nastaju. Ne vjerujem. Ne samo u horoskope. Ali ti znaci… Jednom smo radili na istom poslu nas pet, šest. Četvero isti horoskopski znak, jarci, i dvije ribe. Onda jedna riba ode, udala se u Firenzu. Umjesto nje dođe jedan curetak opet isti znak ko i nas četvero.
I ne mogu reć, uglavnom nam je dobro išlo, sve štreberi, jel zbog posla il znaka ne znam, ali tako je bilo. No kad je došao loš dan, pa nam svima krenulo naopako, e onda je bilo i drž i ne daj. Curetak viče: „Katastrofa!“ za svaku stvar koju bi pokušala, ja od muke samo šutim. Ona inače mirna i nasmijana viče i od ljutnje zaplače, treća agresivnija samo psuje, a jedini muški u kutu gunđa li gunđa.
I ne bih se toga sjetila da mi ono prekjučer nije bio loš dan, a opet upetljana ona dva jarca i njihove komplikacije. Mislim hajde, strefilo se. Kad sinoć i treća, od nas pet bivših, u bedu. Ne znam za ono preostalo dvoje rogatih, s njima se nisam čula.
Vrag će ga znat, možda ipak ima neki jarac u tim znacima.

Ples bez zvijezda

Novorođenče sam u ovom virtualnom svijetu pa me dojam možda i vara, ali tu se sve prelijeva od boli neuzvraćenih i promašenih ljubavi, tu neostvareni preljubnici završavaju svoje erotske snove, tu se mrzi i voli bez pogleda i dodira, životna proza ublažuje se poezijom, gimnazijskim pjesmama koje nikom prije nismo pokazali…Kriza srednjih godina? Ma koje srednje godine, pita Bernard Shaw, koliko stogodišnjaka poznajete, gospođo?
Jer, osim ono nešto dječice što vodi školske dnevnike, razmjenjuje glazbene videe kao mi nekad sličice, torcidaša i bad blue boysa koji umjesto da vani igraju nogomet čuče za ekranom, sve je to generacija odrasla na knjizi i novinama. I baš je čudesno kako je ta hippy generacija prigrlila ovo virtualno čistilište, iz kojeg ne možeš ni gore ni dolje, kao da je nešto važno propustila u stvarnom životu.
Podsjetilo me to na sjajnog Ruperta Everetta na kraju „My Best Friend's Wedding“: „Maybe there won't be marriage, maybe there won't be sex, but by God there'll be dancing! „

A nije ni 13.

Loš dan.

Ništa nije valjalo

Jednom, dok je Poljska još bila u Varšavskom paktu a mi u samoupravnom socijalizmu, stigla je k nama, u nekakvoj studentskoj razmjeni s mojom rođakinjom, Jolanta. Crne kose stegnute u rep, plavih očiju, građena kao diva, plijenila je muške poglede. I nije joj to bilo mrsko, naprotiv, nadala se da će naići netko tko će poželjeti da je ovdje zauvijek zadrži.
Kad smo je pitali sviđa li joj se kod nas, malo se zamislila: „Uvijek su nam govorili kako se kod vas loše živi, kako vi samo radite, teško radite i ništa nemate. Zamišljala sam vas kao rudare koji po cijeli dan kopaju u rudniku, odrpane i prljave od ugljena. Šokiralo me kad sam vidjela kako stanujete, koliko hrane ima u trgovinama, pa sva ta odjeća u izlozima i svjetla, pa koliko struje vi morate potrošiti na svu tu rasvjetu!?“ Vodili smo Jolantu na Plitvice i na more, tjedan dana. Otišla je kad joj je istekla viza. Nije uspjela naći nekoga tko bi je dovoljno volio da ostane.
Zašto sam se ovih posljednjih petnaestak godina tako često sjećala Jolante? Pa svaki put kad bi netko onako iz voleja ustvrdio kako prije ništa nije valjalo, kako država nije valjala, kako oni koji su je vodili svi odreda nisu valjali, kako ni mi nismo valjali koji smo u njoj živjeli, pred očima bi mi iskrsli Jolini rudari. Daleko od toga da mislim kako je prije sve bilo sjajno. Ali bilo je to moje radosno djetinjstvo, moja mladost, putovala sam s jeftinim studentskim kartama u Rim, Prag, London i Beč, proživjela prvu, drugu i treću ljubav, završila fakultet, dobila prvi posao koji sam stvarno voljela…
I onda me netko uvjerava da to ništa nije valjalo, da je to bio mrak, da to nije bio život. A što je to onda bilo?
Kao i neki, malobrojni, ja danas imam više nego što sam ikada zamišljala, ili očekivala. Ali da bih mogla reći da živim bolje, trebala bih uračunati i sreću. Pa jesam li sretnija? Nema ničega u ovom sadašnjem mirnom postojanju što bi se moglo usporediti s beskrajnim uzbuđenjem i radošću onog prvog novogodišnjeg poljupca ili pogleda na London kroz avionski prozorčić, s mirisom bijelog sapuna koji mi i danas, kad ga ima na svim policama, izvlači blaženi osmijeh na lice. Bilo je u tom prošlom vremenu i bolnih, strašnih stvari, ali bio je to život. Moj život. I nitko mi danas neće prevoditi kakav je bio.
A Jolanta? Čuli smo da se udala. Za rudara.

It's Only Words

Naučiš neke riječi sa slikom ili tek bojom u attachmentu i one nađu svoje mjesto u nekom folderu, s linkovima na neke druge slike i riječi.
Netko uredan uvijek će znati gdje mu je koji folder i riječ, na što se linka i naći će je otprve kad mu zatreba. A na mom desktopu kaos: razbacani folderi po driveovima, u svakom folderu nepovezane riječi i slike, linkovi pogubljeni… i kad nešto trebaš nikako ne nalaziš, koliko god puta kliknuo search.
Onda opet kad ti više ne treba i kad očajno tražiš neku drugu, za koju sigurno znaš da je tamo, čak ti i neka slova ispadaju odnekud iz nabacane hrpe foldera, eto nje koju si tako bjesomučno tražila!
Ma kome sad trebaš?!

Kruh i mast

Danas bi to bilo teško povjerovati, ali kao dijete stvarno sam mrzila hranu. Naročito masnu. I sad mi se diže želudac od sjećanja na onaj miris otopljene masti što se na dan kolinja širio dvorištem i kućom, iako na kolinju nisam bila već desetljećima. Svaki komadić mesa koji sam jela, moja je mati morala tako obrezati da nigdje nije bilo ni traga masnoći. Iz salame sam, a postojala je samo jedna vrsta, uvijek vadila „bijele oči“. Nisam voljela ni špinat, ni poriluk, ni mrkvu, ni mlijeko a posebno nisam voljela buče iliti bundeve.
No hrana koju sam najčešće jela, jer takva su bila vremena, bio je kruh i mast. U raznim varijantama: namašćen kruh posut solju, kruh, mast i zelena paprika ili krastavac, mastan kruh posut mljevenom crvenom paprikom…I desert: kruh, mast i šećer.
Moja je mati bila posebno neumoljiva. Nisam se mogla ići igrati na ulicu a da u ruci ne nosim kruh namazan mašću. Obično je to bio tako velik komad da je prelazio širinu dlana. Odjurila bih tako s kriškom u ruci, no čim bi zamakla iz dvorišta bacila bih mrski obrok ravno u kanal. Kad bi mati to primijetila strogim bi me glasom pozvala natrag. Objašnjavala sam da je kruh bio prevelik i da mi je ispao, no milosti nije bilo: novi kruh ili nema igranja. I taj sam morala pojesti, barem onoliko koliko me je, niz dugu i ravnu slavonsku ulicu, pratio njen pogled.
Ponekad bi nam skuhala i varivo od bundeva. Bio je to za mene najgori dan. Sjedila bih nad tanjurom punim variva i izmišljala razloge zašto ga ne jedem: nisam još gladna, boli me trbuh, boli me glava, povratit ću…I to je trajalo satima. Vani su se djeca igrala, u tanjuru su plutali otočići skrućene masti a moje su vruće suze kapale na njih i topile ih. Kraj tanjura bi ponekad stajala i kuhača, ukoliko sve ostale metode uvjeravanja ne bi dale rezultata. Na kraju ta je bitka završavala bez pobjednika: ne bih pojela ručak, ali tog se dana nisam ni igrala vani s drugom djecom.
Sada, kad ponekad skupim par kilograma viška moja mati odmah primijeti: „A, malo si se udebljala, nemoj više!“ Pa doda: „Vi previše jedete masno.“
Ni da bi trepnula.
A da, bundeve, tikvice i bijele i zelene, danas obožavam. Dobro, varivo baš i ne, ali pojest ću ga. Bez suza.

Dan žena

Legendarna beogradska glumica Ljubinka Bobić, poznata po britkom jeziku, imala je buran ljubavni život. Evo kako ga je opisala u jednom intervjuu:
„Kad sam bila mlada 'ko me je pito ja sam mu dala. A sad mi je žao što nisam i sama nudila“.

Frndalica

Idem prat kosu.
A ćeš je nafrdant?, pita barba G.

Masline? Nemaš brige!

Pa što ćemo tu posadit? Stojimo tako upitani pred blagom padinom koju smo kupili jer smo morali, drukčije nije išlo. Voće, kažem ja, al ne baš sigurno, jer tko će ih dođavola obrezivat kad ih bude sto? Vinograd, kaže on, još nesigurnije, ne razlikuje motiku od lopate. „A to je dobra zemlja“, kaže susjed G. „Tu treba posadit masline! S njima nema nikakvog posla.“
Zamislim na padini šumarak prekrasnih kvrgavih stabala, otimaju se iz zemlje onako u svim pravcima, sitni listići poput svijetlih oblaka lebde između našeg brijega i sela… Divota! I nemaš brige. Samo bereš i dijeliš ulje.
Krenulo je da ne može bolje. Susjed dovezao punu prikolicu gnoja i iskrcao kraj ceste, tako da je lijepo smrdilo i nama i prolaznicima, dok se nije sasušilo. Susjedin nećak kombijem dovezao masline iz rasadnika, spremili ih u podrum pod sunčani prozor, njih 125, zalijevamo ih i čekamo da prođe mraz pa da prionemo na sadnju.
Onda su jednog jutra na traktoru stigli Mirjana, muž i sin. Krenuli iskapat rupe svaka bar metar, metar i pol duboka, ubacili gnoj i u dva dana posadili stabla. I uz svaku kolac, da je onako mlađahnu ne satre vjetar. Onda smo ih vezali.
Nije prošao koji mjesec a susjed G. šeta oko njih i klima glavom: „To se sad treba isfrezat, ugušit će ih korov!“ Zovemo drugog susjeda koji ima frezu. Isfreziro u pola sata, ali došo u pola sedam ujutro. I još pripomenuo da ono oko stabala iščupamo ručno, jer do toga freza ne može.
Nakon par dana nadzorni organ opet šeta oko maslina. „Ccc, to je već trebalo bacit ureu!“ OK, kupimo ureu, što košta košta, i s kanticama od jedne do druge bacamo kako nas uputilo, malo podalje da ne sprži stablo.
Prođe koji dan vidim susjed opet zagleda oko maslina i daje novu direktivu: „Treba ih špricat da ih ne napadne mušica!“ Zovemo uvijek dežurnog V., on ima prskalicu da obavi raskuživanje. I da im se nitko ne približava nekoliko dana. Odlično, mislim.
U to udarile ljetne vrućine. Nakon tri tjedna suše evo opet G.:“Sutra ih treba zalit! Dat svakoj bar po 10 litara!“ Srećom imamo crijevo i dosta produžetaka. Pa zalijevamo. Negdje u malom mozgu vrte mi se brojke na vodomjeru.
Dođe jesen, e sad opet treba frezat. Pa prije zime zaorat da im ne bi bilo hladno. Pa na proljeće obrezat tako da izgledaju ko u onoj Cesarićevoj, samo malo jadno drvo.
I onda dođe opet jesen i mi se spremamo za berbu. Masline prekrasne, krupne ali tek na svakom desetom stablu. On ih je išo brojat: 800 komada. I poberemo ih. U 15 minuta. Pošaljemo u uljaru. I vrate nam natrag sedam decilitara ulja.
Divota!

A bura puše, pa sad ti vidi šljivu

Blage oči Ante Pavelića

Kad živiš na prostorima gdje se države rastavljaju i sastavljaju ko dječji kaleidoskop, ništa te ne može zabezeknuti više od ljudi koje si poznavao i s kojima se živio. Ni pljuvanje po onome što su nekad svi hvalili, ni hvaljenje onoga po čemu su pljuvali, ni novi i ljepši povijesni spomenici od onih vjekovnih što smo ih digli u zrak, ni korienski pravopis u zemlji u kojoj djeca zapravo govore engleski, ni to što su nas lako uvjerili da prije nismo imali život, a još lakše da ga tek sada imamo…
U šali smo govorili da je drug B. vječni jednogodišnji partijski sekretar. Po prirodi je bio teški činovnik. Pričalo se da je zapravo karijeru počeo kao sjajan zapisničar, čije su umijeće koristili i na najzatvorenijim partijskim sastancima. Kako god bilo, dograbio se sekretarskog stolca i iz njega, ko da mu ga je baba oporučno ostavila, dijelio direktive, pohvale i ukore. Ako nisi bio spreman na svakomjesečnoj partijskoj seansi trabunjati nesuvislice na bilo koju temu, odmah je u tefter upisivo ocjenu: nedovoljno aktivan.
Elem, dođoše prvi demokratski izbori i, u općoj gunguli, naš se drug B. negdje potiho izgubio. Koju godinu poslije čitam jedan, i dalje dozlaboga dosadan, prilog dnevnih novina, kad mi u oko upadne veliki naslov: „Još uvijek pamtim blage oči Ante Pavelića“ i ispod njega poveća fotografija, ne mogu vjerovat, našeg vrlog partijskog sekretara, druga B. Prva mi misao: sigurno je neki gadan novinarski zalom. Ali , nije.
Drug je B. u vrijeme onog Drugog rata završio, kao ratno siroče, u jednom od brojnih dječjih domova kojima je pokroviteljica bila gđa. Pavelić. Nekom prigodom je, valjda, uspjela uvjerit svog supruga da ode s njom u sirotište obić malo tu cigančad, srpsku deriščad i komunjarski izrod. I tako je Ante naišao i na našeg budućeg druga B., zastao, pogladio ga po kosi i milo pogledao. Bio je to takav pogled da ga naš drug B. ni pola stoljeća kasnije, a sigurno ni do dana današnjeg, nije mogao zaboraviti.
Bila sam zblenuta. Zamisli kakvu je strašnu tajnu čuvao naš drug sekretar svih tih pustih godina! I koliko je napora morao uložiti da nam drži sve one lekcije o tome koji je ispravan partijski stav, kako uzoran mora biti pravi član partije i kako pravilno protumačiti direktive odozgo. A sve to vrijeme iz dubine duše pratile su ga, sigurno prijekorno, blage oči Ante Pavelića!

Prazni i vjerni

Zašto je ljudima neugodno priznat da su praznovjerni (valjda za razliku od „punovjernih“ što god to bilo)?
Onako usput ovdašnji je PUH načeo raspravu na temu horoskopa u koje on ne vjeruje, al' zna, eto, da je Riba i što je po zvijezdama bila ona što mu je zatrovala život i neka poslije nje. Onda se nižu uvjeravanja raznih Bikova, Škorpija, Vaga… kako ni oni ne vjeruju u horoskope. Ali ih čitaju.
Pa što je u tome loše ako vjeruju? I u čemu je to vjerovanje manja vjera od vjere u bilo kojeg Boga? Nije li Sunce ono bez čega ne bi bilo života na Zemlji? Ne javlja li se plima i oseka zbog Mjeseca? Svi se naši seljaci čvrsto drže mjesečeva kalendara i neš ih zateć da nešto sade, beru ili sijeku ako je „loša luna“.
Možda je horoskop malo manjkav: nemoš mu se molit, ne kažnjava grešnike i ne nagrađuje dobre ali to, ako smijem primijetit da se vjerujući ne uvrijede, ne radi ni Bog, ma koliko ga molili.