Eli, piši Mioflex!

Opet nas je zapala teška boljka: ukočilo ga u leđima.
Ljubazan, kakav zna biti, pomagao je susjedu, koji boluje od Parkinsonove bolesti, podići pedesetak kilograma težak kontejner. I navečer ga ukočilo. Onako malo. Dok sjedi i leži, ne boli. Ali sijeva „za poludit“ kad pokuša ustati ili se sagnuti.
Odmah smo izvukli našu zalihu gelova i krema (ima ih bar 50, časna riječ!). Pa mažem redom: mast dr. Wolfa, Deep Relief, Voltaren gel… Postupak mazanja ponavlja se svakih nekoliko sati. U međuvremenu zamotan u dekicu na trosjedu, teško uzdiše. Tanjuriće s hranom i čaj dodajem u ruku, jer se do stolića ne usuđuje protegnuti.
Svakih pola sata zovu njegova brižna majka, brat ili kćer. Mama, koja bi svojim lijekovima i nadrilijekovima solidno popunila police osrednje apoteke, prepuna je savjeta: stavi obloge od octa, kupusa, popij aspirin…Susjeda Pia mu po meni šalje Neofen protiv bolova. Kćer, liječnica, odmah viče nemoj to piti to je otrov, loše za srce, samo miruj. Čak i susjeda iz Zagreba je obaviještena o „teškoj bolesti“ i brižno se svake večeri raspituje kako mu je.
Da bude jasno, ne boli to njega za neizdržat. Ustvari, poslije tri dana više ga uopće ne boli, ali mi i dalje urednom mažemo i pijemo tablete. Jučer mu je na trenutak zateglo i prsni mišić. Odmah vadimo gel. Ja mu navlačim rukave ko kakvoj dami i ko Pepeljuga skidam čarape. On za svaki slučaj hoda polako, ko po jajima, i ne udaljava se više od 20 metara od trosjeda.
Danas naišla Dada fizioterapeutica. Odmah joj je počeo pričat o bolovima za neizdržat. Kaže Dada, to ste istegli mišić. On odmah zaziva: „Eli, Eli piši Mioflex!“ Pišem.
Inače, on je za svoje godine čudesno zdrav. Ne zna za bolove. U životu nije imao pokvaren zub. Imao je malo problema s tlakom, ali nakon što je dva puta obavio koronarografiju (kad je došao drugi put profesor ga je pitao: „Koji vas je idiot opet poslao?“), pokazalo se da su žile čiste, sve pet. Pa smo onda nekoliko puta išli na kolonoskopiju (kao u bebe, kaže gastroenterolog), pa svake godine na pregled prostate… Čak i svaki madež koji se pojavi odmah uklanja. Kirurški, dakako.
Svejedno, kako god tko spomene da ima neki zdravstveni problem on odmah ima isti takav. Kad ga liječnik ispituje da li ga boli, guši, peče, štreca…on na sva pitanja odgovara potvrdno. Tako je i došlo do one druge koronarografije.
Ja sam već oguglala. Razvila sistem. Kad god se on potuži da ga nešto boli ili mu se pojavila gdje kakva mrljica odmah preporučujem: namaži „Niveom“. Ili popij Andol.
I, jasno, odmah je bolje.

U mom vrtu

Sunce. Nije vrijeme za bit u kući.

Obično dobar dan

Najgore je čekanje.

Prvi posao

Sreli smo se u maloj priručnoj birtiji uz set, negdje oko Pirana. Sijeda kosa, gableovski brčići, oko glave šarena bandana, traperice i karirana košulja, plave nasmiješene oči. U lijevoj ruci mu je bila neizbježna plastična čaša s votkom. Ispružio je ruku: „Ja sam Sam“.
Opušten, ni traga nekom osjećaju važnosti, ugodan i neposredan. Pričali smo te prve večeri o svačemu: o njegovu indijanskom porijeklu, o ratu, partizanima i Nijemcima, o njegovoj djeci, bivšim ženama, o prijateljima i „Divljoj hordi“ koju je smatrao svojim najboljim poslom…
U neko kasno doba vozili smo se njegovim automobilom prema Portorožu. Uhvatio me za ruku i rekao: „Ti ćeš jedina dobiti intervju, neću ga nikome više ovdje dati. Ali nemoj postati interviewer, to je glup posao.“
Idućih dana pratila sam ga na setu. Ni traga onom opuštenom, razgovorljivom tipu od prve večeri. Bio je pedantan, nitko ga nije mogao razuvjeriti kada je nešto zamislio, od tehničara je tražio savršenstvo. Prema glumcima je znao biti grub, pa onda odjednom vrlo blag i pažljiv. Svaki i najsitniji detalj imao je pod nadzorom. Kada je na kraju dana pregledavao snimljeni materijal točno je znao što treba izbaciti, što doraditi. Nevjerojatno, jer je od jutra popio po bocu, dvije votke.
Navečer u predvorju hotela ili u baru s ekipom, opet je bio onaj društven, duhovit, razgovorljiv Sam. Jedino je neobjašnjivo neljubazan bio prema svojoj tajnici, prekrasnoj tamnokosoj Čehinji, koja mu je navodno bila i ljubavnica.
Poslije nekoliko dana na setu i druženja s glumcima, od kojih su rijetki bili zaista zanimljive osobe, rekao mi je: „Večeras idemo u kockarnicu, tamo ćemo napraviti razgovor“.
Bilo je to vrijeme kada nitko s jugoslavenskim pasošem nije smio ni primirisati u kockarnicu. Sam je međutim sve sredio, nitko me nije ništa pitao. On i James Coburn dali su mi žetona za milijun lira. Pili smo votku i ludo se zabavljali iskušavajući razne kockarske igre dok nismo pogubili sve pare, ja milijun a oni nekoliko puta više. Zatim smo sjeli u bar, naručili novu rundu pića. Izvadila sam blok i uključila kazetofon. Razgovor se, međutim, odvijao mimo svakog plana. Počeo bi odgovarati na pitanje i najednom skrenuo na neku posve drugu temu. Kad bih ga pokušala vratiti, naišao bi netko i prekinuo nas. On je već prilično petljao jezikom, a ni meni baš nije bilo najbistrije u glavi.
U jednom trenutku je iz kockarnice došao izuzetno šarmantan, i nešto trezniji, Coburn i počeli su se zafrkavati. U svemu tome uspjela sam izvući nekoliko prilično suvislih odgovora. J.C. me na kraju poljubio u obraz i otišao. Valjda poveden tim primjerom, i Sam me poljubio. A onda je rekao: „Idemo, završit ćemo razgovor u mojoj vili.“ Odgovorila sam. „Ne hvala, imam dovoljno. U nekim drugim okolnostima možda, ali ja ovdje radim“. Rastali smo se.
Ostala sam u predvorju još neko vrijeme u razgovoru s Bobom Viscigliom, glavnim rekviziterom, i taman se spremala poći, kad se Sam vratio. „Daj mi vrpcu, ne želim da ovaj razgovor bude objavljen!“ Izvadila sam vrpcu iz kazetofona predala mu je i rekla: „Nije važno, možda si prvi, ali sigurno nisi zadnji s kojim ću imati intervju!“ Izašla sam van. Drhtala sam od bijesa.
Sutradan ujutro, dok sam se pakirala, zazvonio je telefon. Zvao je B. Visciglia: „Dođi na recepciju, želim ti vratiti vrpcu.“ Smiješio se dok mi ju je pružao:“ Sam se ispričava i moli da nam doneseš intervju kad bude objavljen. I hvala ti, ponijela si se kao prava dama, nisi psovala i nazivala ga imenima što bi svatko drugi na tvom mjestu uradio.“
Kada sam poslije dva tjedna došla na set u Piran sa „Startom“ u kojemu je objavljen intervju, svi su me srdačno dočekali. Sam je gotovo stidljivo gledao iz prikrajka, a onda pomalo nelagodno prišao i gentlemanski mi poljubio ruku. Dala sam mu novine s intervjuom i neko su ga vrijeme on i grupica oko njega gledali (ionako nisu ništa razumjeli!) a onda su se velikim zanimanjem prebacili na „Startovu“ duplericu.
Sama više nikad nisam vidjela. Održao je riječ: bio je to jedini intervju što ga je dao u Jugoslaviji. Film nije dobro prošao u kinima, ali kritičari ga i danas drže jednim od najboljih Peckinpahovih radova. Sama su na kraju ubili alkohol i droga.
Zbog Sama ili ne, ja se u budućnosti zaista nisam, osim u rijetkim prigodama, bavila intervjuima.

"Bilo je na televiziji..."

Svako malo novine tobož zabrinuto objavljuju neke ankete o tome kako publika ne vjeruje novinama, televiziji, radiju. I čovjek se uvijek iznova čudi koliko mnogo ljudi vjeruje medijima.
Čak i kad izbije neki strašan skandal - kao što je bio onaj s premijerovim neintervjuom ili ovaj najnoviji s doskorašnjim vlasnikom nacionalnog tjednika - čini se da uvijek postoji neka grupa nepokolebljivih vjernika u proizvođače vijesti i njihovo mišljenje.
Posve neobjašnjivo, ljudi koji ne bi vlastitom djetetu povjerovali nakon što ih je toliko puta slagalo, nastavljaju lakovjerno gutati novinske poluproizvode kao istinu.
Ono što je u svemu još strašnije je što novine danas vrlo rijetko daju ono što se zove „druga strana“ priče. Ustvari, daju je tek ako to postane neizbježno, ako je svi drugi objave, pa hajde onda moramo i mi nešto napisati. Pokaže li se da su, recimo, potpuno promašili, zanemarili činjenice ili naprosto slagali, to mrtvi hladni ignoriraju i objavljuju istu priču dan, ili tjedan, kasnije sa sasvim suprotnim podacima i zaključcima. Bez objašnjena.
Kakvu to šizofrenu sliku u glavama neupućenih im čitatelja stvara, teško je i zamisliti.
Ponekad i sami novinari olako progutaju neku dezinformaciju. Najčešće se to zbiva kad, bilo zbog važnosti brzine u odnosu na konkurenciju, bilo zbog površnosti, ne naprave do kraja domaću zadaću: proučiti sve podatke. Sitan primjer toga je, recimo, najnovija javna pohvala glavnoj urednici i suizdavaču nacionalnog tjednika zbog objave kolumne V. Rudan u kojoj je stala na stranu suizdavačeve supruge. Pritom je previđena, nedavno objavljena, činjenica kako je većinski vlasnik i izdavač tjednika postala jedna austrijska tvrtka. Samim time glavna urednica ima obavezu i prema većinskom vlasniku, a ne samo suvlasniku koji je svoje stavove iznio od naslovne do zadnje stranice.
Jedan od gorih oblika varanja čitatelja je prešućivanje. Svaki novinar s više od dvije godine staža će potvrditi da je više toga prešutio nego objavio. Novinarima u plus idu i tekstovi, s provjerenim podacima, koje su napisali a koji nikad nisu objavljeni. Nitko novinare ne štiti od vlasnikovih materijalnih interesa: bilo da je riječ o sklonim političarima, poslovnim partnerima ili samo unosnim oglašivačima, nema šanse da se objavi išta nepovoljno. Pa se to onda cinično naziva novinarskom autocenzurom. Jer nakon nekog vremena prestanu pisati tekstove koji neće biti objavljeni. Uz to, ako se neobjavljenih previše nakupi eto otkaza. Tehnološkog viška u medijima uvijek ima. Da bi se netko danas bavio tim, inače uzbudljivim i lijepim, zanimanjem mora biti spreman barem minimalno na politički blud i nemoral.
No vratimo se onim nepokolebljivim vjernicima s početka: tih tridesetak i nešto posto čitatelja jedini bi mogli dovesti do neke promjene. Samo gubitak zarade navodi vlasnike na promjenu ponašanja, doduše obično na gore. No žuta boja ima samo toliko tamnijih nijansi prije nego pređe u neku drugu boju. A tu drugu čak i ovi okorjeli vjernici prepoznaju. Po mirisu.

Tražeći zagubljenu knjigu

*

Passing beyond
U mojih pet stisnutih prstiju
Is Universe
Nije više važno da li se Zemlja
napila u ovo veče ili
možda podne
Nije važno da li će autobus otputovati
u ravnicu s jednim putnikom manje
Nije ni važno što će propasti proslava
jednog rođendana
a najmanje je važno što će Robert čekati uzalud.
Because
Ovaj beskrajni hodnik bez tračka zraka
jedna kratka klupa i
nas šest isprepletenih ruku pokrivenih slovima
svih trinaest stoljeća čekamo
to break down the
Universe.

*
Izgubljeni trag
neka stara bol
što si mi pomogao sići s ograde
i što me učiš opet biti
obična i dobra oduzeo
što si mi
savjest
smiraj u nekoj praznoj sobi
hladne oštrice na zidu
i ona pjesma

svi ste vi nešto vrijedili
okradeni
kad bi znali
ja nikad nikome
ne bih ni dugme
prišila


*
Šumeći voda u stanu iznad mene
ispire uporno
nečije rečenice na televiziji.
Malo udesno skok po skok dijete
samo u kolu
pjesmom glasnom bez stida
slijedi harmoniku.
Štropot, klopot i potmula gradska vreva
izvana
Pod svjetiljkom na bijelom listu predamnom
Poe (Smrt).




Moje žvrljotine, 1977.

* pouka: ne kopaj po starim kutijama!

Sačekuša

Već tjednima me proganja jedna pjesma. Taman ju Alois šutne nogom, kad s onog radija iz 1962. krene „Don't get me wrong…“ i ja opet ko zombi cijeli dan vrtim „Don't get me…“ Samoj sebi idem na jetra, al nema pomoći. U neka jutra dok još pokušavam dovršiti neki san u kojem letim, letim pa padam, padam kroz plavetnilo, odjednom iz džuboksa u lijevoj polovici mozga krene sačekuša „Don't get me…“. Nisam stigla ni otvorit oči, a ono svira. Nema to nikakve veze s onim što volim, ni ne sviđa mi se, al ona se priljepila ko morska pijavica za kamen, i ne pušta.
Nije to ništa. Imam ja jednu koja me prati još od 68. „I'm leaving on a jet plane, don't know when I'll be back again…“ Ta se javlja svakih par godina. Nije nešto nasrtljiva. Vrti se dan, dva i ode. Al uporna. Valjda će mi i one posljednje riječi, koje će šira familija zabilježit kamerom da se ne bi morala suditi oko nasljedstva, biti „I'm leaving on a jet plane…“
Zna naić i koja gadna. Čisti turbo folk. Od toga se smrznem. Uhvati me mučnina ko trudnicu u drugom mjesecu. Treštalo iz nekog auta pod prozorom, il na prolaznom BK kanalu. I sletilo u moj džuboks, koji se kod mene protupravno uselio, ne plaća ni stanarinu, ni podstanarinu, briga ga za kućni red i propise o javnom redu i miru.
Imam ja tu protuotrov: nađem nešto žestoko, što me uvijek digne na promašene baletne noge i zaprepasti susjede preko puta, pa raspalim na full blast. Neš ti meni „Piši mi brate…“, neš više ni olovku držat, a kamoli pisat.
Draga Ena, ne znam jel ovo neka općeraširena duševna tegoba il spada među onih 12 rijetkih slučajeva u svijetu, ali ako me ko Pukijevu ženu odvedu u lancima u Vrapče, molim te da odeš tamo i objasniš im da sam ja otišla na turbo mlažnjaku i da se više ne mislim vraćat.

Marianne is wearing glasses

would you want to be like her
she won't live to be forty
she'll be locked away
she'll die in a garbage can

she is having fun
she is living life
she doesn't give
a damn what you think

she did like nine out of ten
in the book of sins

pitty my mother isn't around to see
Marianne Faithfull's reading glasses.

Stonesi, Beatlesi i sve to

„Rolling Stonesi ili Beatlesi? Samo bih to pitanje, nekome koga prvi put vidim, postavio. Odgovor sve objašnjava“, reče u nekom intervjuu jedna od rock legendi. Sad jel objašnjava ili ne, ne znam, ali meni su uvijek bili bliži Stonesi. Možda zato što su bili otkačeniji, muzički neuredniji, skloniji improvizacijama…jednostavno su mi bolje legli. Kad imate šesnaest godina i urlate „Time is on my side“ ne vidite u tome nijednu krivu notu ili riječ.
Kako nešto zavolimo? Danas, kad mi se svidi neka glazba pročačkam po internetu, nađem grupu, pjevača ili pjevačicu, i ako imam sreće skinem i melodiju. Prije interneta bili su to radio i tulumi. Pa MTV…
Mene je do Stonesa, Joplin i Hendrixa dovela ljubav. On je svirao i pjevao u bendu i to su bile stvari koje su izvodili. Ponekad slušam „Summer of '69“ Bryana Adamsa ne zato što mi se sviđa, iako ima seksi raspuknut glas, već zato jer je meni ta godina bila baš takva. Bez ikakvog pravog muzičkog znanja naučila sa onako usput o ritam sekciji, solo dionicama, Fenderici i Gibsonici. Nisam doduše naučila svirati, ali jesam slušati.
Poslije su došle neke druge ljubavi pa sam upoznala Cohena, Santanu, Dylana, Baez, Fabrizia de Andrea… Mnoge sam stvari poslije otkrila i sama: zbog posla mogla sam uživo čuti Film, Valjak, Prljavce, Bou, Leb i sol, Ekaterinu Veliku, Šarla akrobatu, Idole, Igru leptira, Čorbu sve što je onomad nešto sviralo u bivšoj Jugi. Za vrijeme rata i uzbuna gledala sam MTV. Pamtim najviše Nirvanu, Bon Jovia i Gabrielle.
Čudno je kako se glazba pamti i kad već masu drugih stvari odložiš na tavan sjećanja. Imala sam jednu kazetu na kojoj je Janice Joplin pjevala blues i koju je snimila u Teksasu, davno prije no što je postala slavna. Onda je u nekoj selidbi ta kazeta nestala. I dan, danas je ne mogu prežaliti. Joplin je našla svoj put do CD-a, ali tog bluesa se nitko nije sjetio.
S glazbom je kao i s knjigama, s nekim možeš dijeliti sklonost za jednog ili dva pjevača ili pisca ali nikada nisam još srela nekoga tko bi imao potpuno identičan ukus. To ne znači da je moj ili njegov lošiji, samo je drukčiji. Na kraju krajeva nekom ljubitelju ozbiljne glazbe sve to izgleda kao bezvezna deračina.
Kada je Cohen trebao imati svoj prvi pjevački nastup, na koncertu Judy Collins, stajao je iza bine i drhtao od treme. Direktor dvorane, koji je bio uz njega, upitao ga je čega se toliko boji. „Pa nisam baš uvjeren da znam pjevati“, rekao je Cohen. „Ha“, odmahnuo je direktor rukom, „pa nitko od vas ne zna pjevati. Ako želim čuti pjevanje idem u Metropolitan!“

Kurzivom

I službeno potvrđeno: otkad smo mi zimus pobrali naše masline, u Hrvatskoj je urod porastao 25 posto. Što ti je sedam kilograma malih zelenih!

Tarzan u lunaparku

Davno, još u prošlom stoljeću, na uglu Savske i ondašnje Ulice proleterskih brigada bilo je zatvor. Onda se taj zatvor sam od sebe počeo urušavati, pa su ga srušili do temelja i ostala je ledina. Na toj je ledini, poslije nekog vremena, počeo gostovati cirkus „Orfei“. Tamo gdje je danas „Zagrebačka banka“ držali su slonove, tigrove i konje. Onda je cirkus otišao, pa se na ledinu naselio lunapark.
U tom su lunaparku, na ogradici autodroma, klinci s Trnja i Trešnjevke provodili proljeća i ljeta. Bile su to klape mladih delinkvenata, mahom osnovnoškolaca, uvijek spremne na okršaj. A među Trešnjevčanima i Trnjanima on se podrazumijevao. Da se razumijemo, ondašnji huligani ni izdaleka nisu nalikovali današnjim skinsima, bad blue boysima i ostalim maloljetnim pripravnicima za Lepoglavu.
Najveći zločin koji su počinili bila bi provala u nečijeg fiću i noćna vožnja gradom. Taj hrabri čin automatski bi počinitelja, ako ne bi odmah dobio uputicu za popravni dom, promovirao u vođu klape. Imale su klape i svoje ženske članove i svoje groupies. I svaka je klapa imala bar po jednog Tarzana. U lunapraku su se rađale i prve ljubavi, upućivali nježni pogledi i osmjesi, dodirivale ruke, ali takvi su osjećaji bili dozvoljeni samo unutar klape.
Sjedili bi tako Trnjani na jednoj ogradici lunaparka, Trešnjevčani na drugoj i odmjeravali snage. Ne često, ali s vremena na vrijeme osjetilo bi se kako raste napetost. I bezazleni pogled dečka s Trnja u pravcu koje trešnjevačke cure bio je dovoljan da frcne iskra. I onda bi izbila opća tučnjava. Pobjeđivao je onaj tko je uspio svoje protivnike najurit barem 200 metara u „bazu“. Poslije bitke ponosno su se pokazivale masnice i pričalo bajke o tome u kakvom su stanju protivnici naprašeni kući.
A onda bi naš Tarzan, vođa klape, za kojim su uzdisale sve propupale curice, otišao kući gdje ga je u dvorištu dočekala majka s letvom u ruci i ubila boga u njemu jer opet nije bio u školi.

Neregistrirani anonimus

Vidim buni se raja ona s pravim imenima kao „tko vas-šljivi“, „starac na grani“, „ugly beauty67“, „pliva patka“… da se ne dozvoli komentirat onima anonimnima jer, molim vas lijepo, otkud njima neregistriranim anonimusima pravo mislit bilo što, o bilo čemu!? Nema veze pritom što ovaj sa grane ima dva ili više nickova iliti nadimaka i što, ako posjetiš njegov dvor, možeš samo nać uljepšanu sliku onoga što on misli da jest.
Moram priznati, mrzim registracije. Bilo koje vrste. Građanske, bankarske, bračne, automobilske…One nas pretvaraju samo u niz JMBG-ova, pinova, lozinki, nameću neke obaveze i pravila koje nismo tražili, niti nas zanimaju.
Anonimnost je sloboda. To je demokratsko pravo, a mi, jelda, živimo u demokraciji. Čak i država priznaje zaštićenog svjedoka. Uostalom, previše je onih koji su se odrekli anonimnosti završilo na otpadu ili na groblju samo zato što su, pod vlastitim imenom, prerano kukuriknuli.
I zar je važno tko je rekao? Netko tako misli, pa makar to bilo zlobno, prostački i nepodnošljivo. Zar nije bolje znati što misli nego zbog etikete i bon tona trpati stvari pod tepih?

*

S naporom
i bez napora
nebo
vrtlog oblaka
bez truda
i s trudom
kreativna ljubomora
ivirov krug
ne pokriva značenje
effort and effortless.

* ne znam što je ovo bilo, u fibri našla raskupusanog cummingsa a imunitet pao