Bypiss

Just pissing by

Grijeh

„Ste vjerni? Hodite k maši?“, pita barba a njih dvoje, muž i žena, nekako niti potvrđuju, niti negiraju. Gledaju u stol i svoje zemljom izbrazdane ruke.
„A, hodite. Neka, neka, i jaz sam, veste, bil ministrat ma mi je plovan nekega dni zaklofutal jene, tak da su mi obrazi brideli. Od tega ne maram ne crikve, ne plovane. Nego, kad smo se ja i ona ženili, smo morali prit na spoved, a gore je pri nas bil na službi oni Buršić, saj ga poznate, je bil plovan anke pri vami. I pita on nas onak sve po redu, ste spominali božjega imena vludu, ste štovali očeta in mater, ste grešili bludno... A ona moja trbuh već za rodit. Muči ona, mučim ja. A on spet: „Ste grešili bludno?“
Pak sem dejal: „Vi vidite, gospodine, ali ne?“

Tom Waits: Time

Zemlja znanja

„Ovo će biti zemlja znanja!“ uglas pjevaju političari svako malo kad stisnu kakvi ozbiljniji problemi ili kad slažu izborne pjesmarice. U čemu bi se trebala sastojati ta obećana zemlja? Što bi to mlađahni generacijama trebalo pasti u krilo sa baobaba znanja?
Gledam susjedovog malog, budućeg informatičara, u prvom razredu tehničke škole: rušilo ga iz povijesti. Susjeda pije apaurine zbog Zvonimira, Branimira, Krešimira i nekih kojih se ni ja više ne sjećam, susjed prijeti da će 16-godišnjaka izbaciti iz kuće, a mali počinje misliti da je stvarno glup, ili barem lijen. Zakitilo ga i kuljom iz kemije koju, da peh bude veći, ima samo tu prvu godinu.
Ima još nekih predmeta koji mu, u struci koju je odabrao, neće više nikad trebati: tehničko crtanje (ručno tušem), etika, biologija, zemljopis…Nijedna od stvari koju će naučiti iz spomenutih predmeta neće mu više nikad u životu poslužiti, osim ako se ne prijavi na kakav televizijski kviz. Ono bitno, što svaki pismen čovjek treba znati, naučio je još u osnovnoj školi.
S druge strane u razne profesije stižu padobranci koji nemaju ni elementarnih znanja iz onoga što bi im trebalo biti struka. Priučeni biznismeni lupetaju o cash flowu, a ne znaju odbiti rashode od prihoda, preko noći iznikli marketinški stručnjaci misle da je marketing štampanje reklamnih majica i kapa, direktorska mjesta zaposjedaju ljudi koji s poslom kojim se firma bavi u životu nisu imali veze, posve neupućeni početnici preko noći postaju šefovi projekata…
Ne mogu govoriti o liječnicima, inženjerima ili pravnicima, ali kad vidim što se događa u novinarstvu i novinama ne znam bih li se smijala ili plakala. Nema osnovnih činjenica, ista osoba se svaki put naziva drugim pogrešnim prezimenom ili imenom, brojke su netočne ili ne daju točan zbroj, pravopis je otišao u vražju mater, rečenične konstrukcije mogao bi robot prevoditi direktno na engleski ili njemački, a na one evente, stageove, celebritiyje, cooliranja i ostalo, ne vrijedi trošiti riječi. Zlatno pravilo da se čuje i druga strana zatučeno je žutim maljem. Naslovi se izmišljaju do te mjere da koji puta tvrde upravo suprotno od onoga što u članku piše. Sve je podređeno zaradi i prodaji i nikakvo znanje koje nije u funkciji novca, ne može proći.
Gdje se između škola s po 16, 17 predmeta i onih urednica-manekenki koje su sigurne da se piša „kuča“, valjda zato što ima krov, izgubilo stvarno i potrebno znanje, sigurno ne zna ni ministar koji gradi „društvo znanja“.
Jedno je sigurno, dok god on i ne pomišlja kakvo društvo uopće želi graditi, potrebno znanje postaje sve manje, a nepotrebno se gomila. Zemlja mu već do nosa potonula u neznanje. Da društvo znanja. Baš.

Marjuča

Bila je šnamin jedna u „Jadranu“, ona Marjuča, veš, ki joj je oče delal v „Drvoplastu“, sirota, male slaba v glave. Smo je jen dan zeli za hec. To je bilo undi ke su gradili tunela čez Učke. Smo joj povedali da buju tu zbušili tak vela rupa da bu čez nje more prišlo se kaj do Huma. I da buju tudi prišle one ogromne ladje, ke buju pluvale se čez Mirno, anke kroz Buzet, skozi do mora. A Marjuča se na to sam križala: „Ma vero? Di kaj takega, bog moj, si človek ne more zmislit!“ In je mam pošla povedat svim, da kakve budu ladje pluvale čez Buzet. Anke svom očetu, ki se je na to prav razjezil: „Muči Marjuča, kakove ladje, su ti ladje v ludi glavi, naj nas sramotit!“ A smo se smejali.

Barbina priča, danas za ručkom

Spetljano, raspetljano

A baš neki spetljan dan. Za neke manje jarce to bi bio problem.

Sisajte hrvatsko veslo

Svaki put kad čujem onu „Kupujmo hrvatsko“ upitam se koliko je još blesana preostalo koji misle da time čine nešto dobro, plemenito ili domoljubno (e ovi posljednji, što se mene tiče, mogu kupovat hrvatsko, i samo hrvatsko, dok su živi).
Mislim, gdje su bili ti kad smo iznosili milijarde dolara u Trst i Graz?
Isti oni koji su ostavljali milijarde lira u Coinima, Upimima, Benettonima, Rossijima oko Piazze Unita i pograničnim špecerajima ili šilinga u Koestner&Ohleru, Stefanelu, Stiefelkonigu i buticima oko Hauptplatza, kukali su poslije kako su nas opljačkali i da su, avaj, svi naši novci odvezeni noću kamionima u Beograd! Baš. Ako su tršćanski i bečki trgovci svake večeri poslije zatvaranja svoj incasso trpali u vreće, ubacivali u kamione, otpremali u Knez Mihajlovu i dijelili prolaznicima. No to, ne znam zašto, ni onaj s najvećim domoljubnim busenom na prsima ne vjeruje.
No onda smo se, hvala bogu, riješili tih pljačkaša i dobili svoju državu, svoje osam puta veće dugove u milijardama dolara, svoju duplo veću administraciju od one preglomazne koja je servisirala bivšu zemlju, svoje banke potpuno u vlasništvu stranaca koji sada naše pare, s blagoslovom države i crkve, zaista kamionima odvoze u Trst i Beč, a da nam za to ne moraju prodati ni krpu s Ponte Rossa.
Valjda zadovoljni takvim aranžmanom direktne predaje para, otvorili su nam i hrpu svojih trgovina i poslali još više svoje robe u „naše“ trgovine. Ono malo kvalitetnih domaćih proizvoda završilo je, skupa s proizvođačima i pogonima, također u njihovim rukama. Pitanje glasi - pod uvjetom da se i ponašam kao kompletni idiot i ne gledam ni na kvalitetu, ni na cijenu - što je ostalo hrvatsko za kupit?
Dobro nešto je od te proizvodnje, uglavnom hrane, palo u krilo dvojici, trojici domaćih tajkuna koji sa svojim obiteljima sretno žive u zagorskim i podsljemenskim dvorcima. I sad bih ja trebala „kupovati hrvatsko“ da bi oni mogli još kupit i zlatne pipe za svojih 50 kupaonica? Ma znate što, boli me dupe koji se milijunaš bogati na meni. U stvari, ako mene pitate, najveće izglede ima Lu Či Šin, švercer iz okolice Šangaja.

since feeling is first

since feeling is first
who pays any attention
to the syntax of things
will never wholly kiss you;

wholly to be a fool
while Spring is in the world

my blood approves,
and kisses are a far better fate
than wisdom
lady i swear by all flowers. Don't cry
--the best gesture of my brain is less than
your eyelids' flutter which says

we are for eachother: then
laugh, leaning back in my arms
for life's not a paragraph

And death i think is no parenthesis

e.e. cummings

Svitanje

Možda kad svane bude neki bolji dan. Bio bi red