Kamenac u glavi

„ U Hrvatskoj se svakih 60 minuta pokvari jedna perilica rublja“. Televizijske me reklame uglavnom nerviraju, ali ova mi baš ide na jetra. Kao, baratamo statistikom.
Ako se dnevno pokvare 24 veš mašine, godišnje je to kakvih 8000 kvarova na, ajmo reć, milijun perilica. Neke od njih su riknule od starosti. Svaki drugi penzioner ima perilicu stariju od 20 godina. Druge su zaštekale jer mnoge žene nisu na ti s tehničkim spravama. Treće se kvare jer su kupljene kao loš proizvod, sprtljalo ih još u proizvodnji.
I o kakvim je uopće kvarovima riječ? Ošao motor, otkazali amortizeri na bubnju, zaštopala se odvodna cijev…Ima hrpa razloga zbog kojih se vražja sprava može pokvariti.
I koliko ih se onda stvarno pokvari zbog kamenca? Jedna dnevno ili tjedno? U životu nisam kupila taj čarobni otkamenjivač i nikad mi se mašina za pranje rublja nije pokvarila. Na jednoj je otpala nogica jer je po njoj stalno prskala voda od tuša. Zamijenili nogicu, eno je radi i danas. Više od 25 godina.
I sad bih ja trebala stavit prst na čelo i poletit kupit omekšivač vode. Moš mislit!

the boys i mean are not refined

the boys i mean are not refined
they go with girls who buck and bite
they do not give a fuck for luck
they hump them thirteen times a night

one hangs a hat upon her tit
one carves a cross on her behind
they do not give a shit for wit
the boys i mean are not refined

they come with girls who bite and buck
who cannot read and cannot write
who laugh like they would fall apart
and masturbate with dynamite

the boys i mean are not refined
they cannot chat of that and this
they do not give a fart for art
they kill like you would take a piss

they speak whatever's on their mind
they do whatever's in their pants
the boys i mean are not refined
they shake the mountains when they dance

e. e. cummings

* Za mlade rumene Ruse

Bol milijunaša

Završen je, bar za nas, još jedan nogometni trip. Dani pivskog terora su za nama.
Naše zaprepaštene nogometne zvijezde su plakale, gledale u nevjerici, mucale o nesreći, nepravdi i svojoj neizmjernoj boli. Toliko su svi bili u šoku, da televizija u prvom mahu nije uspjela zabilježiti ni nokautirane face nesretnih navijača koji su potrošili lovu da bi putovali u Beč, platili Austrijancima cestarinu, kupili karte, pivo i sendviče, da troškove za rekvizite ovdje ne računamo.
„Bili smo bolji, ali Turci su imali sreće“, jadikovali su naši „junaci“ kojima ih je bez imalo skromnosti proglasio vođa i trener, prva, podrazumijeva se, junačina među junacima. Nitko ni slova o tome da 89 minuta nisu uspjeli pogoditi gol, da je zbog nereda i preuranjenog slavlja ekipe, Turska uspjela u dva poteza izjednačiti, a najmanje se govori o tome da ih je više uspjelo promašiti penale nego pogoditi.
Treba stvarno biti umjetnik da se promaši gol širok sedam i visok 2,40 metara! Zaboravili trenirat penale? Mislili da im neće trebat? Pa izbornik koji, poslije gola, umjesto da odugovlači i zamijeni golmana onim koji navodno odlično brani penale, skakuće po terenu, samo što ne pravi zvijezde. I sad je kriva sreća. Kao da cijela priča ne uključuje 90 minuta loptanja.
I naivni navijači sve to gutaju, sažalijevaju sirote milijunaše, od kojih je jedan baš neki dan potpisao ugovor na nekih 14 milijuna eura. Veliki uspjeh je što su uspjeli odigrati jednu utakmicu više nego na prošlom Euru, čijeg se pobjednika, usput rečeno, sjećaju jedino oni koji su pobijedili. Tko je bio drugi, a tko treći?
Ma sad nije više važno ni tko će pobijediti na ovome. Ili možda je?
Ah, što žensko zna o nogometu.

Izgubljeno-nađeno

U noći punog mjeseca
moje je lice bjelje od najbjelje smrti
i onda se smiješim
na glasove i sjene
toplina svih godišnjih doba
neispavani trgovi pilje u mene
daleko su nemiri
preskačem nešto suprotno u sebi
moja je mladost u snu
i odaju me tek plavetne rijeke
na dlanovima.

rujan, 1975

Još malo o kavi

Osamnaestogodišnje španjolsko istraživanje, provedeno u SAD-u na 120 tisuća ljudi, pokazalo je da je kava zdrav napitak, posebno za žene. Dvije, tri šalice kave dnevno ne samo da nisu nimalo štetile zdravlju, već su zapravo pokazale da babci koji piju dvije i više šalica kave dnevno imaju 25 posto manje srčanih bolesti od onih koji je ne piju. Mitovi padaju i mi svakog dana sve zdravije a da se nismo makle sa stolca.

Jutro

There just are some mornings worth getting up and making a cup of coffee, that's all

Paul Blackburn: Good Morning, Love

Ti i ja do dva

Dobra vijest za nas blogonesaničare: osam sati sna nije prava mjera za dug život. Scripps Clinic Center iz La Jolle u Kaliforniji napravio je, u okviru studije o sprečavanju raka, istraživanje na uzorku od milijun Amerikanaca o odnosu sati spavanja i dugovječnosti.
Pokazalo se da najdulje žive oni koji spavaju između 6,5 i 7,5 sati. Svi oni koji spavaju manje od šest i više od osam sati, žive kraće. Sličan utjecaj ima ista satnica spavanja i na učestalost bolesti poput dijabetesa, srčanih oboljenja i drugog. Pritom se pokazalo da svaka od bolesti ima i svoju posebnu satnicu. Tako je najmanje dijabetičara bilo u skupini koja je spavala sedam sati.
Ove rezultate potvrdile su i prateća evropska i azijska istraživanja. No projekt još nije završen i tek se istražuje ima li jednaku vrijednost idealna duljina sna ako je diktira budilica, ili se osoba sama probudi jer se dovoljno naspavala.
Nije bogzna što, ali pola sata dnevno puta 365 dana… pa do chiki, chiki…al' ćemo se još napričati!

Naš prijatelj

Neki ljudi odu iz našeg života a da to nismo ni primijetili. Za neke nisi siguran jesu li uopće još živi, za druge koji nisu, misliš da još jesu. Kad ode netko koga si volio, ostavi bol.
Najprije o njemu ne želiš misliti, namjerno odagnaš misao, glas i smijeh, jer se sve u tebi steže oko neke crne praznine kojoj ne možeš izmjeriti dubinu niti je možeš omeđiti. I čudiš se suzama što odjednom teku. Poslije se ponekad naglas sjetiš kako je rekao, znao reći, što bi on na ovo rekao…i to ti izmami gorak osmijeh. U prazninu ne zaviruješ.
Kad priđeš rubu, samo te izbezumljuje besmisao te lutrije u kojoj ne znaš tko, ili što, izvlači ceduljice iz crnog šešira i otkida neki važan oslonac onima čija imena su već ispisana no sretno zapletena u hrpi drugih papirića. Znaš iz iskustva da se s vremenom bol može otupiti, čak i izgubiti. Uvijek. Gotovo uvijek.
Jer kad nestane nekoga tko je bio toliko beskrajno dobar i vedar da je mogao svaki loš dan učiniti podnošljivim, tko nikad nije zaboravio ponovo nazvati ako te mučila i najobičnija prehlada, tko se onako znao zagrcnuti od smijeha kad bi prepričavao neku smiješnu zgodu, nekoga tko nije umio mrziti…onda se bol ugnijezdi na svim onim mjestima koje je dodirnuo svojom plemenitošću i toplinom i tamo ostaje.
Jučer na komemoraciji, dvije godine kako nam Drakče nedostaje, bio je u masi jedan čovjek, bivši radnik tiskare, koji ga je sreo samo jedanput. Slučajno u plavom hodniku nabasao na njega i Drago ga onako neposredan odmah oslovio, iako čovjeka nije poznavao. Upitao ga je bi li mu htio pokazati tiskaru. Ovome, koji je tada bio mladi radnik i nitko ga nije ni primjećivao, bilo drago da nekome može objasniti što radi. I taj je čovjek jučer došao na komemoraciju.
Takav je, eto, bio naš Drakče.

U metrou

Na stanici pariškog metroa u neki vrlo kasni sat, dva vlaka. Ravnodušno zurimo iz jednog osvijetljenog vagona u drugi. Dosadna lica. Klize pogledi ovlaš. Prođem. Pa se vratim. Gleda netremice. Lice iz nekog sna kojeg sam se upravo sjetila. Dva tamna oka koja oduvijek znam. Prikovala me. Peku kao žar. Uvlače u vrtlog. Cijeli jedan život bio je tom pogledu. Moj i njegov. Kažu da se to događa umirućima. A onda su oba vlaka krenula istodobno. U suprotnim pravcima. Kroz glavu mi je samo bubnjalo: moram izaći na sljedećoj stanici i vratiti se. Nisam.

Futrola

Žena je od riječi. Kad priča ne manjka pridjeva, usporedbi, asocijacija, digresija…Onda ja, praktična i s obje noge čvrsto na zemlji, pitam: „A dobro kakav je?“ I dobijem sljedeći opis: „On je kao mi. Ma uopće nije onakav kao što čitaš. Vedar čovjek, stalno se smiješi. Sjajan otac. Ima visoke kriterije. Zamisli, on naočale drži u futroli!“ Dvaput mi je spomenula tu futrolu.
O.K. i od toga se može stvoriti neka predodžba. Futrola kao simbol sređenosti i organiziranosti. Sabrana osoba, kontrolira situaciju i uvijek zna gdje su mu naočale.
Nije kao ja: pet komada naočala iste dioptrije, sve iz apoteke. Jedne u torbi, druge na stoliću za čitanje novina, treće kod kompjutora, četvrte u Zagrebu ako slučajno zaboravim staviti one u torbu, pete stalno vise na V izrezu majice…Kad trebaju, ove na majici zaboravim da su tamo, a u torbi najčešće futrola prazna jer sam ih izvadila da nešto pročitam i ostavila negdje u kuhinji, kupaonici, na terasi, kod susjeda…Nikad iste naočale u istoj futroli. Ustvari za neke futrole ni ne znam gdje su.
A onda on napiše: futrola izgubita.
E, tu ste me načisto izgubili.

Poklon bypass

Sjećaš se one psihodelične daske što mi je prije par mjeseci poklonio susjed? Jutros zove Najbolja susjeda i kaže susrela na ulazu u zgradu moju Martinu (u proljeće će napuniti 80., teška osteoporoza, skoro posve gluha ali ni da bi pomislila na slušni aparat, dioptrija plus četiri, a možda i više, juri dnevno 200 na sat, svaki drugi dan na Mirogoj pješke i natrag).
Nosi moja stara vrećicu i u njoj dvije boce razrjeđivača. I pita susjedu: „Jel vi znate što se dogodilo s onom bijelom wc daskom? Bit će to moja kćer nešto farbala u kupaoni i zamrljala dasku. Kupila sam razrjeđivač i pozvala nećaka da mi pomogne to očistit.“

James Bond u četvorki

Jedna od fatalnijih životnih grešaka koju žena može napraviti je ne položiti vozački ispit. Kako vrijeme prolazi sve češće uviđaš koliki si invalid i kako si savršeno neprilagođen vremenu u kojem živiš. No suvozačevo mjesto ima i nekih svojih prednosti. Vidiš krajolik, ljude, mjesta kraj kojih te voze. Zabavlja me također, kad po pedeseti put prolazim istom trasom, čitati registracijske tablice.
Na top listi u nas, sigurna sam i na ostatku Balkana, vodi James Bond. Svako malo naiđe neki remontirani BMW, honda, renault 4 ili kakva slična štropotaljka, s registracijom 007. To je pouzdan znak za oprez. Prvo, psihološki profil 007 je prilično oskudan a drugo, Bondovci u pravilu luduju po cesti. Možeš biti siguran da će izvesti nešto što nitko pri zdravoj pameti ne bi očekivao.
Sljedeći popularan broj je 001. To su obično crni službeni audiji ili mercedesi naših tajkuna, visokih državnih činovnika, službenika ministarstava ili lokalnih šerifa. Zatamnjena stakla, za volanom tip koji sigurno ima službeni pištolj (i onaj privatni na kojem urezuje recke). Ti ne šljive prometne znakove, ograničenja brzine, ne zanima ih zašto 20 automobila ispred njih vozi 60 na sat. Nalijepe vam se na prtljažnik ko taksena marka i samo čekate kad će vas razvaliti. Dvostruke pune crte prije zavoja su mjesta na kojima obavezno obilaze.
Postoje i gradske registracije koje zovu na oprez. Do prije koju godinu to su bile oznake SK. Iz nekih nejasnih razloga svi su Sisčani, bez obzira drndali se u rashodovanom jugu ili u novom BMW-u, jurili kao da voze ženu u rodilište. U posljednje vrijeme su im postolje na Velikoj nagradi bezglavih oduzeli Krapinci. Otkud ležernim Zagorcima takva sklonost brzini, ostaje vječna tajna.
Vrlo opasni vozači su i oni s krunicom na retrovizoru. Ne osvrću se ni lijevo, ni desno, semafore tretiraju kao uličnu rasvjetu, a sigurna sam da ne gledaju ni u retrovizor. Možda i spavaju za volanom. Uzdaju se u višu silu.
I najzad, Mađari. Moram sa žaljenjem reći da mi se čini da u susjednoj nam državi auto škole očito nemaju visoke kriterije, ako ih uopće imaju. Kad je Mađar ispred vas najpametnija stvar koju možete učiniti je obići ga prvom prilikom. Jer kod njih nikad ne znate kad će i zašto naglo usporiti (ta zaboga nema nikog ispred njega!?), ubrzati ili početi krivudati po cesti. Jedina razumna stvar je skloniti im se. Za svaki slučaj. I pripaziti da iza vas nije kakav 001 ili Bond s krunicom na retrovoziru.