Zemlja znanja

„Ovo će biti zemlja znanja!“ uglas pjevaju političari svako malo kad stisnu kakvi ozbiljniji problemi ili kad slažu izborne pjesmarice. U čemu bi se trebala sastojati ta obećana zemlja? Što bi to mlađahni generacijama trebalo pasti u krilo sa baobaba znanja?
Gledam susjedovog malog, budućeg informatičara, u prvom razredu tehničke škole: rušilo ga iz povijesti. Susjeda pije apaurine zbog Zvonimira, Branimira, Krešimira i nekih kojih se ni ja više ne sjećam, susjed prijeti da će 16-godišnjaka izbaciti iz kuće, a mali počinje misliti da je stvarno glup, ili barem lijen. Zakitilo ga i kuljom iz kemije koju, da peh bude veći, ima samo tu prvu godinu.
Ima još nekih predmeta koji mu, u struci koju je odabrao, neće više nikad trebati: tehničko crtanje (ručno tušem), etika, biologija, zemljopis…Nijedna od stvari koju će naučiti iz spomenutih predmeta neće mu više nikad u životu poslužiti, osim ako se ne prijavi na kakav televizijski kviz. Ono bitno, što svaki pismen čovjek treba znati, naučio je još u osnovnoj školi.
S druge strane u razne profesije stižu padobranci koji nemaju ni elementarnih znanja iz onoga što bi im trebalo biti struka. Priučeni biznismeni lupetaju o cash flowu, a ne znaju odbiti rashode od prihoda, preko noći iznikli marketinški stručnjaci misle da je marketing štampanje reklamnih majica i kapa, direktorska mjesta zaposjedaju ljudi koji s poslom kojim se firma bavi u životu nisu imali veze, posve neupućeni početnici preko noći postaju šefovi projekata…
Ne mogu govoriti o liječnicima, inženjerima ili pravnicima, ali kad vidim što se događa u novinarstvu i novinama ne znam bih li se smijala ili plakala. Nema osnovnih činjenica, ista osoba se svaki put naziva drugim pogrešnim prezimenom ili imenom, brojke su netočne ili ne daju točan zbroj, pravopis je otišao u vražju mater, rečenične konstrukcije mogao bi robot prevoditi direktno na engleski ili njemački, a na one evente, stageove, celebritiyje, cooliranja i ostalo, ne vrijedi trošiti riječi. Zlatno pravilo da se čuje i druga strana zatučeno je žutim maljem. Naslovi se izmišljaju do te mjere da koji puta tvrde upravo suprotno od onoga što u članku piše. Sve je podređeno zaradi i prodaji i nikakvo znanje koje nije u funkciji novca, ne može proći.
Gdje se između škola s po 16, 17 predmeta i onih urednica-manekenki koje su sigurne da se piša „kuča“, valjda zato što ima krov, izgubilo stvarno i potrebno znanje, sigurno ne zna ni ministar koji gradi „društvo znanja“.
Jedno je sigurno, dok god on i ne pomišlja kakvo društvo uopće želi graditi, potrebno znanje postaje sve manje, a nepotrebno se gomila. Zemlja mu već do nosa potonula u neznanje. Da društvo znanja. Baš.

Marjuča

Bila je šnamin jedna u „Jadranu“, ona Marjuča, veš, ki joj je oče delal v „Drvoplastu“, sirota, male slaba v glave. Smo je jen dan zeli za hec. To je bilo undi ke su gradili tunela čez Učke. Smo joj povedali da buju tu zbušili tak vela rupa da bu čez nje more prišlo se kaj do Huma. I da buju tudi prišle one ogromne ladje, ke buju pluvale se čez Mirno, anke kroz Buzet, skozi do mora. A Marjuča se na to sam križala: „Ma vero? Di kaj takega, bog moj, si človek ne more zmislit!“ In je mam pošla povedat svim, da kakve budu ladje pluvale čez Buzet. Anke svom očetu, ki se je na to prav razjezil: „Muči Marjuča, kakove ladje, su ti ladje v ludi glavi, naj nas sramotit!“ A smo se smejali.

Barbina priča, danas za ručkom

Spetljano, raspetljano

A baš neki spetljan dan. Za neke manje jarce to bi bio problem.