Stvarno velika stopala

Moja prijateljica nosi cipele broj 41. Visoka, vitka, bujne tamnocrvene kose, bila je vrlo atraktivna djevojka a i danas već u vrlo zrelim godinama, koje su nadmašile broj cipela, izgleda odlično. Ali ima velike šake i poveća stopala. Na njenu visinu to se baš i ne primjećuje. No ona svejedno, gotovo automatski, skriva ruke ili ih drži blago savijene ne bi li prikrila njihovu veličinu.
Jednom prigodom trebala je na brzinu nove cipele za neku svečanu zgodu. Uđemo u prodavaonicu cipela, nađemo neki par koji joj se dopao i obratimo se prodavačici da joj donese cipelu za probu. „Koji broj?“ pita prodavačica. Šutnja. „Koji broj?“ ponovi prodavačica glasnije misleći, valjda, da smo nagluhe. Zaustim: „Četrdeset…“ kad moja prijateljica ispali ko iz topa: „Tridesetdevet!“
Donese žena broj 39, ona je uz pomoć žlice i dosta sile obuje, s izrazom lica koje je mogao imati još jedino onaj što su mu stavili krunu od trnja. „Baš su udobne“ – izjavi slavodobitno.
Koliko god puta sam s njom bila u kupovini cipela, ona nikad nije uspjela preko usana prevaliti: „Broj četrdeset i jedan“. Treba li reći da pedikeri imaju pune ruke posla?

Poštar

Nemojte me krivo shvatit, ne žalim se, ali nitko više ne šalje čestitke poštom. Sad mi i prosinac isti ko i svaki drugi mjesec. Nosim samo račune, kaže poštar.

Sportašica

Da sam ja Sanja Jovanović, večeras bih se pitala što, dovraga, osim tri svjetska rekorda, trebam još napraviti u jednoj godini da bi me izabrali za sportašicu godine. U ovoj "sportskoj" zemlji to nije bilo dovoljno ni za drugo mjesto.