Izgubljeno-nađeno

U noći punog mjeseca
moje je lice bjelje od najbjelje smrti
i onda se smiješim
na glasove i sjene
toplina svih godišnjih doba
neispavani trgovi pilje u mene
daleko su nemiri
preskačem nešto suprotno u sebi
moja je mladost u snu
i odaju me tek plavetne rijeke
na dlanovima.

rujan, 1975

Naš prijatelj

Neki ljudi odu iz našeg života a da to nismo ni primijetili. Za neke nisi siguran jesu li uopće još živi, za druge koji nisu, misliš da još jesu. Kad ode netko koga si volio, ostavi bol.
Najprije o njemu ne želiš misliti, namjerno odagnaš misao, glas i smijeh, jer se sve u tebi steže oko neke crne praznine kojoj ne možeš izmjeriti dubinu niti je možeš omeđiti. I čudiš se suzama što odjednom teku. Poslije se ponekad naglas sjetiš kako je rekao, znao reći, što bi on na ovo rekao…i to ti izmami gorak osmijeh. U prazninu ne zaviruješ.
Kad priđeš rubu, samo te izbezumljuje besmisao te lutrije u kojoj ne znaš tko, ili što, izvlači ceduljice iz crnog šešira i otkida neki važan oslonac onima čija imena su već ispisana no sretno zapletena u hrpi drugih papirića. Znaš iz iskustva da se s vremenom bol može otupiti, čak i izgubiti. Uvijek. Gotovo uvijek.
Jer kad nestane nekoga tko je bio toliko beskrajno dobar i vedar da je mogao svaki loš dan učiniti podnošljivim, tko nikad nije zaboravio ponovo nazvati ako te mučila i najobičnija prehlada, tko se onako znao zagrcnuti od smijeha kad bi prepričavao neku smiješnu zgodu, nekoga tko nije umio mrziti…onda se bol ugnijezdi na svim onim mjestima koje je dodirnuo svojom plemenitošću i toplinom i tamo ostaje.
Jučer na komemoraciji, dvije godine kako nam Drakče nedostaje, bio je u masi jedan čovjek, bivši radnik tiskare, koji ga je sreo samo jedanput. Slučajno u plavom hodniku nabasao na njega i Drago ga onako neposredan odmah oslovio, iako čovjeka nije poznavao. Upitao ga je bi li mu htio pokazati tiskaru. Ovome, koji je tada bio mladi radnik i nitko ga nije ni primjećivao, bilo drago da nekome može objasniti što radi. I taj je čovjek jučer došao na komemoraciju.
Takav je, eto, bio naš Drakče.

U metrou

Na stanici pariškog metroa u neki vrlo kasni sat, dva vlaka. Ravnodušno zurimo iz jednog osvijetljenog vagona u drugi. Dosadna lica. Klize pogledi ovlaš. Prođem. Pa se vratim. Gleda netremice. Lice iz nekog sna kojeg sam se upravo sjetila. Dva tamna oka koja oduvijek znam. Prikovala me. Peku kao žar. Uvlače u vrtlog. Cijeli jedan život bio je tom pogledu. Moj i njegov. Kažu da se to događa umirućima. A onda su oba vlaka krenula istodobno. U suprotnim pravcima. Kroz glavu mi je samo bubnjalo: moram izaći na sljedećoj stanici i vratiti se. Nisam.

Prvi posao

Sreli smo se u maloj priručnoj birtiji uz set, negdje oko Pirana. Sijeda kosa, gableovski brčići, oko glave šarena bandana, traperice i karirana košulja, plave nasmiješene oči. U lijevoj ruci mu je bila neizbježna plastična čaša s votkom. Ispružio je ruku: „Ja sam Sam“.
Opušten, ni traga nekom osjećaju važnosti, ugodan i neposredan. Pričali smo te prve večeri o svačemu: o njegovu indijanskom porijeklu, o ratu, partizanima i Nijemcima, o njegovoj djeci, bivšim ženama, o prijateljima i „Divljoj hordi“ koju je smatrao svojim najboljim poslom…
U neko kasno doba vozili smo se njegovim automobilom prema Portorožu. Uhvatio me za ruku i rekao: „Ti ćeš jedina dobiti intervju, neću ga nikome više ovdje dati. Ali nemoj postati interviewer, to je glup posao.“
Idućih dana pratila sam ga na setu. Ni traga onom opuštenom, razgovorljivom tipu od prve večeri. Bio je pedantan, nitko ga nije mogao razuvjeriti kada je nešto zamislio, od tehničara je tražio savršenstvo. Prema glumcima je znao biti grub, pa onda odjednom vrlo blag i pažljiv. Svaki i najsitniji detalj imao je pod nadzorom. Kada je na kraju dana pregledavao snimljeni materijal točno je znao što treba izbaciti, što doraditi. Nevjerojatno, jer je od jutra popio po bocu, dvije votke.
Navečer u predvorju hotela ili u baru s ekipom, opet je bio onaj društven, duhovit, razgovorljiv Sam. Jedino je neobjašnjivo neljubazan bio prema svojoj tajnici, prekrasnoj tamnokosoj Čehinji, koja mu je navodno bila i ljubavnica.
Poslije nekoliko dana na setu i druženja s glumcima, od kojih su rijetki bili zaista zanimljive osobe, rekao mi je: „Večeras idemo u kockarnicu, tamo ćemo napraviti razgovor“.
Bilo je to vrijeme kada nitko s jugoslavenskim pasošem nije smio ni primirisati u kockarnicu. Sam je međutim sve sredio, nitko me nije ništa pitao. On i James Coburn dali su mi žetona za milijun lira. Pili smo votku i ludo se zabavljali iskušavajući razne kockarske igre dok nismo pogubili sve pare, ja milijun a oni nekoliko puta više. Zatim smo sjeli u bar, naručili novu rundu pića. Izvadila sam blok i uključila kazetofon. Razgovor se, međutim, odvijao mimo svakog plana. Počeo bi odgovarati na pitanje i najednom skrenuo na neku posve drugu temu. Kad bih ga pokušala vratiti, naišao bi netko i prekinuo nas. On je već prilično petljao jezikom, a ni meni baš nije bilo najbistrije u glavi.
U jednom trenutku je iz kockarnice došao izuzetno šarmantan, i nešto trezniji, Coburn i počeli su se zafrkavati. U svemu tome uspjela sam izvući nekoliko prilično suvislih odgovora. J.C. me na kraju poljubio u obraz i otišao. Valjda poveden tim primjerom, i Sam me poljubio. A onda je rekao: „Idemo, završit ćemo razgovor u mojoj vili.“ Odgovorila sam. „Ne hvala, imam dovoljno. U nekim drugim okolnostima možda, ali ja ovdje radim“. Rastali smo se.
Ostala sam u predvorju još neko vrijeme u razgovoru s Bobom Viscigliom, glavnim rekviziterom, i taman se spremala poći, kad se Sam vratio. „Daj mi vrpcu, ne želim da ovaj razgovor bude objavljen!“ Izvadila sam vrpcu iz kazetofona predala mu je i rekla: „Nije važno, možda si prvi, ali sigurno nisi zadnji s kojim ću imati intervju!“ Izašla sam van. Drhtala sam od bijesa.
Sutradan ujutro, dok sam se pakirala, zazvonio je telefon. Zvao je B. Visciglia: „Dođi na recepciju, želim ti vratiti vrpcu.“ Smiješio se dok mi ju je pružao:“ Sam se ispričava i moli da nam doneseš intervju kad bude objavljen. I hvala ti, ponijela si se kao prava dama, nisi psovala i nazivala ga imenima što bi svatko drugi na tvom mjestu uradio.“
Kada sam poslije dva tjedna došla na set u Piran sa „Startom“ u kojemu je objavljen intervju, svi su me srdačno dočekali. Sam je gotovo stidljivo gledao iz prikrajka, a onda pomalo nelagodno prišao i gentlemanski mi poljubio ruku. Dala sam mu novine s intervjuom i neko su ga vrijeme on i grupica oko njega gledali (ionako nisu ništa razumjeli!) a onda su se velikim zanimanjem prebacili na „Startovu“ duplericu.
Sama više nikad nisam vidjela. Održao je riječ: bio je to jedini intervju što ga je dao u Jugoslaviji. Film nije dobro prošao u kinima, ali kritičari ga i danas drže jednim od najboljih Peckinpahovih radova. Sama su na kraju ubili alkohol i droga.
Zbog Sama ili ne, ja se u budućnosti zaista nisam, osim u rijetkim prigodama, bavila intervjuima.

"Bilo je na televiziji..."

Svako malo novine tobož zabrinuto objavljuju neke ankete o tome kako publika ne vjeruje novinama, televiziji, radiju. I čovjek se uvijek iznova čudi koliko mnogo ljudi vjeruje medijima.
Čak i kad izbije neki strašan skandal - kao što je bio onaj s premijerovim neintervjuom ili ovaj najnoviji s doskorašnjim vlasnikom nacionalnog tjednika - čini se da uvijek postoji neka grupa nepokolebljivih vjernika u proizvođače vijesti i njihovo mišljenje.
Posve neobjašnjivo, ljudi koji ne bi vlastitom djetetu povjerovali nakon što ih je toliko puta slagalo, nastavljaju lakovjerno gutati novinske poluproizvode kao istinu.
Ono što je u svemu još strašnije je što novine danas vrlo rijetko daju ono što se zove „druga strana“ priče. Ustvari, daju je tek ako to postane neizbježno, ako je svi drugi objave, pa hajde onda moramo i mi nešto napisati. Pokaže li se da su, recimo, potpuno promašili, zanemarili činjenice ili naprosto slagali, to mrtvi hladni ignoriraju i objavljuju istu priču dan, ili tjedan, kasnije sa sasvim suprotnim podacima i zaključcima. Bez objašnjena.
Kakvu to šizofrenu sliku u glavama neupućenih im čitatelja stvara, teško je i zamisliti.
Ponekad i sami novinari olako progutaju neku dezinformaciju. Najčešće se to zbiva kad, bilo zbog važnosti brzine u odnosu na konkurenciju, bilo zbog površnosti, ne naprave do kraja domaću zadaću: proučiti sve podatke. Sitan primjer toga je, recimo, najnovija javna pohvala glavnoj urednici i suizdavaču nacionalnog tjednika zbog objave kolumne V. Rudan u kojoj je stala na stranu suizdavačeve supruge. Pritom je previđena, nedavno objavljena, činjenica kako je većinski vlasnik i izdavač tjednika postala jedna austrijska tvrtka. Samim time glavna urednica ima obavezu i prema većinskom vlasniku, a ne samo suvlasniku koji je svoje stavove iznio od naslovne do zadnje stranice.
Jedan od gorih oblika varanja čitatelja je prešućivanje. Svaki novinar s više od dvije godine staža će potvrditi da je više toga prešutio nego objavio. Novinarima u plus idu i tekstovi, s provjerenim podacima, koje su napisali a koji nikad nisu objavljeni. Nitko novinare ne štiti od vlasnikovih materijalnih interesa: bilo da je riječ o sklonim političarima, poslovnim partnerima ili samo unosnim oglašivačima, nema šanse da se objavi išta nepovoljno. Pa se to onda cinično naziva novinarskom autocenzurom. Jer nakon nekog vremena prestanu pisati tekstove koji neće biti objavljeni. Uz to, ako se neobjavljenih previše nakupi eto otkaza. Tehnološkog viška u medijima uvijek ima. Da bi se netko danas bavio tim, inače uzbudljivim i lijepim, zanimanjem mora biti spreman barem minimalno na politički blud i nemoral.
No vratimo se onim nepokolebljivim vjernicima s početka: tih tridesetak i nešto posto čitatelja jedini bi mogli dovesti do neke promjene. Samo gubitak zarade navodi vlasnike na promjenu ponašanja, doduše obično na gore. No žuta boja ima samo toliko tamnijih nijansi prije nego pređe u neku drugu boju. A tu drugu čak i ovi okorjeli vjernici prepoznaju. Po mirisu.

Sačekuša

Već tjednima me proganja jedna pjesma. Taman ju Alois šutne nogom, kad s onog radija iz 1962. krene „Don't get me wrong…“ i ja opet ko zombi cijeli dan vrtim „Don't get me…“ Samoj sebi idem na jetra, al nema pomoći. U neka jutra dok još pokušavam dovršiti neki san u kojem letim, letim pa padam, padam kroz plavetnilo, odjednom iz džuboksa u lijevoj polovici mozga krene sačekuša „Don't get me…“. Nisam stigla ni otvorit oči, a ono svira. Nema to nikakve veze s onim što volim, ni ne sviđa mi se, al ona se priljepila ko morska pijavica za kamen, i ne pušta.
Nije to ništa. Imam ja jednu koja me prati još od 68. „I'm leaving on a jet plane, don't know when I'll be back again…“ Ta se javlja svakih par godina. Nije nešto nasrtljiva. Vrti se dan, dva i ode. Al uporna. Valjda će mi i one posljednje riječi, koje će šira familija zabilježit kamerom da se ne bi morala suditi oko nasljedstva, biti „I'm leaving on a jet plane…“
Zna naić i koja gadna. Čisti turbo folk. Od toga se smrznem. Uhvati me mučnina ko trudnicu u drugom mjesecu. Treštalo iz nekog auta pod prozorom, il na prolaznom BK kanalu. I sletilo u moj džuboks, koji se kod mene protupravno uselio, ne plaća ni stanarinu, ni podstanarinu, briga ga za kućni red i propise o javnom redu i miru.
Imam ja tu protuotrov: nađem nešto žestoko, što me uvijek digne na promašene baletne noge i zaprepasti susjede preko puta, pa raspalim na full blast. Neš ti meni „Piši mi brate…“, neš više ni olovku držat, a kamoli pisat.
Draga Ena, ne znam jel ovo neka općeraširena duševna tegoba il spada među onih 12 rijetkih slučajeva u svijetu, ali ako me ko Pukijevu ženu odvedu u lancima u Vrapče, molim te da odeš tamo i objasniš im da sam ja otišla na turbo mlažnjaku i da se više ne mislim vraćat.

Neregistrirani anonimus

Vidim buni se raja ona s pravim imenima kao „tko vas-šljivi“, „starac na grani“, „ugly beauty67“, „pliva patka“… da se ne dozvoli komentirat onima anonimnima jer, molim vas lijepo, otkud njima neregistriranim anonimusima pravo mislit bilo što, o bilo čemu!? Nema veze pritom što ovaj sa grane ima dva ili više nickova iliti nadimaka i što, ako posjetiš njegov dvor, možeš samo nać uljepšanu sliku onoga što on misli da jest.
Moram priznati, mrzim registracije. Bilo koje vrste. Građanske, bankarske, bračne, automobilske…One nas pretvaraju samo u niz JMBG-ova, pinova, lozinki, nameću neke obaveze i pravila koje nismo tražili, niti nas zanimaju.
Anonimnost je sloboda. To je demokratsko pravo, a mi, jelda, živimo u demokraciji. Čak i država priznaje zaštićenog svjedoka. Uostalom, previše je onih koji su se odrekli anonimnosti završilo na otpadu ili na groblju samo zato što su, pod vlastitim imenom, prerano kukuriknuli.
I zar je važno tko je rekao? Netko tako misli, pa makar to bilo zlobno, prostački i nepodnošljivo. Zar nije bolje znati što misli nego zbog etikete i bon tona trpati stvari pod tepih?

*

S naporom
i bez napora
nebo
vrtlog oblaka
bez truda
i s trudom
kreativna ljubomora
ivirov krug
ne pokriva značenje
effort and effortless.

* ne znam što je ovo bilo, u fibri našla raskupusanog cummingsa a imunitet pao

Poklon

Dobila sam na poklon WC dasku. Nije baš nešto što bi čovjek izabrao za, ajmo reć, rođendanski dar ali pristojnost nalaže da se poklon cijeni. Daska je uostalom praktična stvar i čovjeku kad tad može zatrebat.
Problem s ovim poklonom je u tome što daska nije ni crna, ni bijela, kakva bi pristajala u moju kupaonicu, već ima uzorak: nekakve razlivene zebraste šare nešto svjetlije nego na pravoj zebri, ali tako upadljive da kad uđeš u prostoriju prvo i jedino što vidiš je ta psihodelična daska.
Najbolji susjed, koji mi je dasku poklonio, uložio je puno truda: donio je punu kutiju alata, skinuo staru dasku koja je bila prilično rasklimana i pričvrstio novu. „Pogledajte kak to sad lepo zgleda“, rekao je pušući ponosno kad je završio posao. Ja sam na trenutak zamukla, pa onda slagala, iako ne volim lagati onima do kojih mi je stalo: „Da, stvarno dobro izgleda“. A u sebi zakukala: „Ajme majko, che orrore! Šaka u oko.“
No dobro, nije mi se jedanput dogodilo da sam na poklon dobila nešto što bih najradije odmah sakrila na policu iza dva reda knjiga i vadila ako bi mi darovatelj/ica dolazio u posjet. Licemjerno, znam, ali čemu vrijeđati tuđe osjećaje kad je njihova namjera plemenita?
Beauty is in the eye of the beholder, kažu Englezi. Tko sam ja da određujem mjeru dobrog ili lošeg ukusa? I što bi to uopće trebalo biti, u glazbi recimo? Svatko ima drukčiji osjećaj za melodiju i uvijek me iznova čudi s kakvom isključivošću ljudi govore: „to je najobičnije smeće“, kao da netko s drukčijim muzičkim sklonostima ne bi to isto rekao za njihove glazbene favorite.
Elem, nezgoda je što susjedi stalno zalaze u moju kuću i vidjet će odmah ako dasku likvidiram. Ustvari, kad razmislim, imam samo dvije mogućosti: ili da zamijenim cijelu instalaciju pod nekim polusuvislim izgovorom ili da psihodeličnu dasku zadržim i žmirećki ulazim u kupaonicu.

Beštija

Izluđuje me jedna beštija. Smjestila se gore pod gredu, nevidljiva al bučna ko cvrčak u ljetno podne. I gricka. Zvuči mi kao onaj veliki zeleni skakavac što mi je izjeo novu novcatu trenirku. Nisam mogla vjerovat. Otkad to skakavci jedu sintetiku? Najeo se do sita. Trenirku sad mog nosit ko mrežaste čarape za večernje izlaske.
Nisam još uspjela dešifrirat koja je fauna ovaj gore u gredi. Mogo bi bit i miš.
Jedne noći u gluho doba blejim ja u polusnu, neki glupi noćni film, kad ono iz kuta oka primijetim nešto malo, sivo protrčalo od vrata do sofe. Stavim naočale za bolji vid. Čekam. Ne prođe minuta, kad on opet u niskom startu projuri od sofe do ona dva nahtkasla što mi već tri godine služe kao privremeni stolić za televiziju. I onda ga opet nema. Mislim, pričinja mi se. Noć je, možda sam sanjala. Najednom eno ga iza televizora. Znatiželjno se naviruje, gleda me drsko i maše glavicom, a brk mu se smije. Nisam popila ni kapi alkohola, majke mi!
Mislim dal da dignem noge na sofu i vrištim, il da se provučem potrbuške do ostave, naoružam metlom i umlatim provokatora. Krenem prvo istraživat iza nahtkasla. Nema ga. Pa oprezno iza televizora. Iza sofe. Zalegnem na pod i zavirujem pod sofu. Nigdje malog gada. Jedva se digla. I na kraju odlučim ostavit vrata na terasu otvorena. Nije mi djelovao glup, shvatit će da tu, majci, hrane nema.
Ujutro, nigdje miša. On mi ne vjeruje, al ja svejedno kupila ono ljepilo za miševe, razmazala po kartonima, nakitila komadima sira i rasporedila po strateškim uglovima kuće. Stajalo je tjednima, sasušilo se, a da se ni pauk nije ulijepio.
Traži se znači novi pristup. Dolje u selu živi 11 mačaka, na svakog stanovnika po jedna. Rijetko ih hrane. A što oni dvonožni rade s mačjim podmlatkom ne bih vam željela ovdje opisivat. Elem kupim vreću mačje hrane, tri zdjelice, jedna je za vodu, i otvorim mačji delikates. Prvo je stigla jedna mala. Dva dana kasnije dovela mamu i tatu. Sad dolaze i neki opaki mačori iz susjednog sela. I svako jutro, kad otvorim vrata, pred njima nađem lijepo poredanu kolekciju mrtvih miševa i guštera. Kad zatopli nać će se i koja zmijica, jer i ta dražesna stvorenja žive u blizini. A ja mirno spavam.
Nego ona beštija gore. Probala sam je raskužit s Raiderom protiv muha, komaraca i jehovinih svjedoka. Bez rezultata. Kad se približim gredi podlac umukne, tako da ga ne mogu točno ni locirat. Možda je crv? Jel bi mogo bit tako glasan? Draga Ena, imaš li kakav savjet? Izludit ću od tog manijaka!

Fabrizio de Andre feat Ena: Bocca di Rosa

La chiamavano Bocca di Rosa
metteva l'amore, metteva l'amore
la chiamavano Bocca di Rosa
metteva l'amore sopra a ogni cosa.
Appena scesa alla stazione
del paesino di Sant'Ilario
tutti s'accorsero con uno sguardo
che non si trattava d'un missionario.
C'e chi l'amore lo fa per noia,
chi se lo sceglie per professione,
Bocca di Rosa ne l'uno, né l'altro,
lei lo faceva per passione.


Zvaše je Usnama-Ružom
ljubav joj bješe, ljubav joj bješe
Usnama-Ružom je zvaše
Ljubav joj iznad svega bijaše.
Čim siđe s vlaka u Sant'Ilariu
Još nije pravo kroz selo prošla
Svi se već pogledi složiše šutke
Da nije ko misionar došla
Neki se ljubavi daju iz dosade
Neki jer žude korist i časti
A Usne-Ruža ni jedno ni drugo
Ona se ljubavi daje iz strasti.


Ma la passione spesso conduce
a soddisfare le proprie voglie
senza indagare se il concupito
ha il cuore libero oppure ha moglie
e fu cosi che da un giorno all'altro
Bocca di Rosa si tiro addosso
l'ira funesta delle cagnette
a cui aveva sottratto l'osso.
Ma le comari d'un paesino
non brillano certo in iniziativa,
le contromisure fino a quel punto
si limitavano all'invettiva.
Si sa che la gente da buoni consigli
sentendosi come Gesu nel Tempio,
si sa che la gente da buoni consigli
se non puo piu dare cattivo esempio,
cosi una vecchia mai stata moglie,
senza mai figli, senza piu voglie
si prese la briga e di certo il gusto
di dare a tutte il consiglio giusto
e rivolgendosi alle cornute,
le apostrofo con parole argute
"il furto d'amore sara punito - disse-
dall'Ordine Costituito".
Ma quelle andarono dal commissario
e dissero senza parafrasare:
"quella schifosa ha gia troppi clienti,
piu di un consorzio alimentare".
Ed arrivarono quattro gendarmi
con i pennacchi, con i pennacchi
ed arrivarono quattro gendarmi
con i pennacchi e con le armi.
Il cuore tenero non e una dote
di cui sian colmi i carabinieri
ma quella volta a prendere il treno
l'accompagnarono mal volentieri.
Alla stazione c'erano tutti:
dal commissario al sacrestano
alla stazione c'erano tutti
con gli occhi rossi e il cappello in mano
a salutare chi per un poco
senza pretese, senza pretese
a salutare chi per un poco
porto l'amore nel paese;
c'era un cartello giallo con una scritta nera
diceva: "Addio Bocca di Rosa,
con te se ne parte la primavera".
Ma una notizia un po' originale
non ha bisogno di alcun giornale,
come una freccia dall'arco scocca,
vola veloce di bocca in bocca.
Alla stazione successiva
molta piu gente di quando partiva
chi manda un bacio, chi getta un fiore,
chi si prenota per due ore.
Persino il parroco che non disprezza
tra un Miserere e un'Estrema Unzione
il bene effimero della bellezza
la vuole accanto in processione
e con la Vergine in prima fila
e Bocca di Rosa poco lontano,
si porta a spasso per il paese
l'amore sacro e l'amor profano.

Noćas

Silazim strmom stazom
skupljam šparoge
u sumrak.
Silan strah.
Stanem skamenjena
stup od soli
i spazim
slijedi me slovo S
i sikće.
Skočim.
San, strašan san.
Sokolarice, sokolarice!

Koji jarac...

Horoskope ne čitam. Načitala ih se i znam kako nastaju. Ne vjerujem. Ne samo u horoskope. Ali ti znaci… Jednom smo radili na istom poslu nas pet, šest. Četvero isti horoskopski znak, jarci, i dvije ribe. Onda jedna riba ode, udala se u Firenzu. Umjesto nje dođe jedan curetak opet isti znak ko i nas četvero.
I ne mogu reć, uglavnom nam je dobro išlo, sve štreberi, jel zbog posla il znaka ne znam, ali tako je bilo. No kad je došao loš dan, pa nam svima krenulo naopako, e onda je bilo i drž i ne daj. Curetak viče: „Katastrofa!“ za svaku stvar koju bi pokušala, ja od muke samo šutim. Ona inače mirna i nasmijana viče i od ljutnje zaplače, treća agresivnija samo psuje, a jedini muški u kutu gunđa li gunđa.
I ne bih se toga sjetila da mi ono prekjučer nije bio loš dan, a opet upetljana ona dva jarca i njihove komplikacije. Mislim hajde, strefilo se. Kad sinoć i treća, od nas pet bivših, u bedu. Ne znam za ono preostalo dvoje rogatih, s njima se nisam čula.
Vrag će ga znat, možda ipak ima neki jarac u tim znacima.

Ples bez zvijezda

Novorođenče sam u ovom virtualnom svijetu pa me dojam možda i vara, ali tu se sve prelijeva od boli neuzvraćenih i promašenih ljubavi, tu neostvareni preljubnici završavaju svoje erotske snove, tu se mrzi i voli bez pogleda i dodira, životna proza ublažuje se poezijom, gimnazijskim pjesmama koje nikom prije nismo pokazali…Kriza srednjih godina? Ma koje srednje godine, pita Bernard Shaw, koliko stogodišnjaka poznajete, gospođo?
Jer, osim ono nešto dječice što vodi školske dnevnike, razmjenjuje glazbene videe kao mi nekad sličice, torcidaša i bad blue boysa koji umjesto da vani igraju nogomet čuče za ekranom, sve je to generacija odrasla na knjizi i novinama. I baš je čudesno kako je ta hippy generacija prigrlila ovo virtualno čistilište, iz kojeg ne možeš ni gore ni dolje, kao da je nešto važno propustila u stvarnom životu.
Podsjetilo me to na sjajnog Ruperta Everetta na kraju „My Best Friend's Wedding“: „Maybe there won't be marriage, maybe there won't be sex, but by God there'll be dancing! „

Ništa nije valjalo

Jednom, dok je Poljska još bila u Varšavskom paktu a mi u samoupravnom socijalizmu, stigla je k nama, u nekakvoj studentskoj razmjeni s mojom rođakinjom, Jolanta. Crne kose stegnute u rep, plavih očiju, građena kao diva, plijenila je muške poglede. I nije joj to bilo mrsko, naprotiv, nadala se da će naići netko tko će poželjeti da je ovdje zauvijek zadrži.
Kad smo je pitali sviđa li joj se kod nas, malo se zamislila: „Uvijek su nam govorili kako se kod vas loše živi, kako vi samo radite, teško radite i ništa nemate. Zamišljala sam vas kao rudare koji po cijeli dan kopaju u rudniku, odrpane i prljave od ugljena. Šokiralo me kad sam vidjela kako stanujete, koliko hrane ima u trgovinama, pa sva ta odjeća u izlozima i svjetla, pa koliko struje vi morate potrošiti na svu tu rasvjetu!?“ Vodili smo Jolantu na Plitvice i na more, tjedan dana. Otišla je kad joj je istekla viza. Nije uspjela naći nekoga tko bi je dovoljno volio da ostane.
Zašto sam se ovih posljednjih petnaestak godina tako često sjećala Jolante? Pa svaki put kad bi netko onako iz voleja ustvrdio kako prije ništa nije valjalo, kako država nije valjala, kako oni koji su je vodili svi odreda nisu valjali, kako ni mi nismo valjali koji smo u njoj živjeli, pred očima bi mi iskrsli Jolini rudari. Daleko od toga da mislim kako je prije sve bilo sjajno. Ali bilo je to moje radosno djetinjstvo, moja mladost, putovala sam s jeftinim studentskim kartama u Rim, Prag, London i Beč, proživjela prvu, drugu i treću ljubav, završila fakultet, dobila prvi posao koji sam stvarno voljela…
I onda me netko uvjerava da to ništa nije valjalo, da je to bio mrak, da to nije bio život. A što je to onda bilo?
Kao i neki, malobrojni, ja danas imam više nego što sam ikada zamišljala, ili očekivala. Ali da bih mogla reći da živim bolje, trebala bih uračunati i sreću. Pa jesam li sretnija? Nema ničega u ovom sadašnjem mirnom postojanju što bi se moglo usporediti s beskrajnim uzbuđenjem i radošću onog prvog novogodišnjeg poljupca ili pogleda na London kroz avionski prozorčić, s mirisom bijelog sapuna koji mi i danas, kad ga ima na svim policama, izvlači blaženi osmijeh na lice. Bilo je u tom prošlom vremenu i bolnih, strašnih stvari, ali bio je to život. Moj život. I nitko mi danas neće prevoditi kakav je bio.
A Jolanta? Čuli smo da se udala. Za rudara.