.
Prikazani su postovi s oznakom Pogled s terase. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Pogled s terase. Prikaži sve postove
nedjelja, listopada 30, 2011
petak, travnja 01, 2011
nedjelja, ožujka 20, 2011
četvrtak, veljače 03, 2011
ponedjeljak, siječnja 31, 2011
četvrtak, svibnja 13, 2010
utorak, travnja 27, 2010
srijeda, travnja 14, 2010
Badem prvi put
-
petak, ožujka 26, 2010
Što možeš danas....
-
zijevalica, 2x
-
Magnolija koja je predugo spavala
haute couture proljeće/ljeto 2010: nose se puf rukavi
-
nedjelja, ožujka 14, 2010
Zima iš, iš.....
-
*
putuješ?
ponesi prve macice iz moje ulice :)
*
and The Golden Bar goes to:
definitivno :)))-
_
petak, veljače 12, 2010
subota, studenoga 28, 2009
ponedjeljak, studenoga 09, 2009
Garden's secret
Znam da je teško vjerovati, ali i ovo je moj vrt. Kutak u koji rijetko zalazim zbog strmine. Najčešće u sezoni šparoga.
ponedjeljak, listopada 05, 2009
ponedjeljak, lipnja 29, 2009
subota, travnja 25, 2009
srijeda, travnja 01, 2009
četvrtak, ožujka 12, 2009
Šljive
Barba u svemu prepoznaje priliku. Krenemo, recimo, u trgovinu a on kaže: „Ćete mi poć do Batića zet vreću kana? I 200 čepova za šampanjac z košaricama, znaš one kaj imaju pluto zgora?“
Na našoj „cisterni“ vjetar je rasjekao na komade veliki plastični prekrivač. „To ćemo zvat Franju iz osiguranja da poslika, buju vam platili štetu“, kaže barba i odmah dodaje „a onaj veliki komad bute mi dali, ću znjim pokrit drva.“
Prekjučer susjedi Vesni došao rovokopač napravit kanal za zidić do ceste. Eto odmah barbe na pregovore. Za petanest minuta dolazi gore k nama: „Imam tu poli vrta dvi lepe šljive, već su velike, ću vam ih dat pa bute imali šljiv za jesti. Već sam dogovoril dole s onim iz Žminja kaj je došel z rovokopačem, bu vam tu poli ceste napravil dve rupe, dole pri nami bu ih izvadil sa zemljom i prenesel gore. Niš posla, samo nek ih Valter zatrpa.“
Baš nezgodno, ali na tom mjestu gdje trebaju doći šljive stoji poveća hrpa granja obrezanog s barbinih loza preko ceste. „To bumo zapalili, ma bu odmah zgorelo“. Zapalili granje koje, kao slučajno, nije baš sasvim suho i stalno treba vilama prebacivati na sredinu, gdje vatra najbolje gori. Barba cijeli dan na nogama ne može ni stajati bez štapa, a kamoli da se razmahuje vilama. Pa se primismo vila. Vjetar nosi dim sad amo, sad tamo, uglavnom uvijek u oči. Kaže barba: „To će sad zgorit tik-tak, idem ja polako doma, noge me boliju.“ Mi ostadasmo kraj vatre još sat, dok nije ostao samo žar.
Jučer ujutro došao rovokopač napravio za pet minuta dvije rupetine u mokroj zemlji, otišao dolje po šljive, donio ih u komadu s korijenjem i zemljom i bacio u rupe. Popodne zapuhao ledeni vjetar, kad evo ti barbe. „Ne treba čekat Valtera, će se korenje posušit, dajte vi lopatu ćemo ih mi sami zakopat.“ Došli do rupa, MI s lopatom barata kao da mu je netko uvalio raketni bacač, barba se svakim zamahom hoće prevrniti na cestu i naravno tko će nego praktično žensko. Zemlja teška, puna kamenja, otpale mi ruke, plus propuhao me vjetar.
Nekako, uz muku i bez puno estetike, zatrpala šljive. Barba zadovoljan. Em je za litru vina dobio dvije rupe za smokve, em se riješio šljiva.
Tek kad sam krenula prema kući, s lopatom preko ramena, sjetim se da ja šljive uopće ne volim. Pojedem ih deset godišnje, uvrh glave.
Na našoj „cisterni“ vjetar je rasjekao na komade veliki plastični prekrivač. „To ćemo zvat Franju iz osiguranja da poslika, buju vam platili štetu“, kaže barba i odmah dodaje „a onaj veliki komad bute mi dali, ću znjim pokrit drva.“
Prekjučer susjedi Vesni došao rovokopač napravit kanal za zidić do ceste. Eto odmah barbe na pregovore. Za petanest minuta dolazi gore k nama: „Imam tu poli vrta dvi lepe šljive, već su velike, ću vam ih dat pa bute imali šljiv za jesti. Već sam dogovoril dole s onim iz Žminja kaj je došel z rovokopačem, bu vam tu poli ceste napravil dve rupe, dole pri nami bu ih izvadil sa zemljom i prenesel gore. Niš posla, samo nek ih Valter zatrpa.“
Baš nezgodno, ali na tom mjestu gdje trebaju doći šljive stoji poveća hrpa granja obrezanog s barbinih loza preko ceste. „To bumo zapalili, ma bu odmah zgorelo“. Zapalili granje koje, kao slučajno, nije baš sasvim suho i stalno treba vilama prebacivati na sredinu, gdje vatra najbolje gori. Barba cijeli dan na nogama ne može ni stajati bez štapa, a kamoli da se razmahuje vilama. Pa se primismo vila. Vjetar nosi dim sad amo, sad tamo, uglavnom uvijek u oči. Kaže barba: „To će sad zgorit tik-tak, idem ja polako doma, noge me boliju.“ Mi ostadasmo kraj vatre još sat, dok nije ostao samo žar.
Jučer ujutro došao rovokopač napravio za pet minuta dvije rupetine u mokroj zemlji, otišao dolje po šljive, donio ih u komadu s korijenjem i zemljom i bacio u rupe. Popodne zapuhao ledeni vjetar, kad evo ti barbe. „Ne treba čekat Valtera, će se korenje posušit, dajte vi lopatu ćemo ih mi sami zakopat.“ Došli do rupa, MI s lopatom barata kao da mu je netko uvalio raketni bacač, barba se svakim zamahom hoće prevrniti na cestu i naravno tko će nego praktično žensko. Zemlja teška, puna kamenja, otpale mi ruke, plus propuhao me vjetar.
Nekako, uz muku i bez puno estetike, zatrpala šljive. Barba zadovoljan. Em je za litru vina dobio dvije rupe za smokve, em se riješio šljiva.
Tek kad sam krenula prema kući, s lopatom preko ramena, sjetim se da ja šljive uopće ne volim. Pojedem ih deset godišnje, uvrh glave.
četvrtak, listopada 30, 2008
Le olive di Gran campo
Berba maslina 2008. , maslinik Vela njiva, godina druga. Urod: 150 kilograma maslina. Berača tri i pol. Prerada: toklarija Pašutići. Dobiveno ulja: 26,5 litara (16 posto).
Tko bi mislio, najmanje ja, da ću se baviti proizvodnjom maslinova ulja! I da citiram Piju o maslinama: "Lijepo ih je vidjet pune plodova, a još ljepše prazne."
Tko bi mislio, najmanje ja, da ću se baviti proizvodnjom maslinova ulja! I da citiram Piju o maslinama: "Lijepo ih je vidjet pune plodova, a još ljepše prazne."
nedjelja, svibnja 25, 2008
Japanska trešnja
Najbolja susjeda i ja često razgovaramo o cvijeću. Njezin je balkon pravi mali botanički vrt. Ali to nije dovoljno. Svoju čežnju za pravim vrtom susjeda nadoknađuje nabavljajući sadnice za moj vrt ovdje u brdima.
Kad se poslije pet, šest tjedana vratim u Zagreb, susjeda me dočeka s nekoliko već pripremljenih novih lončića: divlje ruže, ivančice, crveni i bijeli božuri, jasmin, bijeli jorgovan…Čim ju kumica koja prodaje sadnice na trešnjevačkom placu spazi izdaleka odmah zaziva: „Dođite, dođite imam krasne….“ Imaju već dogovor za neke sadnice idućeg proljeća.
On na sve samo nezadovoljno šuti. Voli našu bezgranično suosjećajnu susjedu, njezinog buntovnog tinejdžera i susjeda uvijek spremnog da šakama riješi problem, ali meka srca kao zečji rep. Ne bi On ni u bunilu pristao voziti u prtljažniku neku biljku. Ali susjedu nema hrabrosti odbiti. Zahtijeva da se biljka zapakira kao da je virus ebole da se ne bi slučajno, ne dao bog, u transportu prevrnula.
Sve je to nekako uz potiho gunđanje prolazilo dok jednom, neoprezna kakva jesam, nisam lanula kako mi se sviđa japanska trešnja. Stvarno, kad cvjeta najraskošnije stablo koje postoji na zagrebačkim ulicama.
Uglavnom, da skratim priču, prije nekoliko dana pojavljuje se susjed i nosi u loncu japansku trešnju. Otprilike metar i pol visoka. Za njim ide junior i nosi još jednu: ta je već izrasla na dva i pol metra. On gleda u čudu. „Za ovo će vam trebati autobus!“ , smije se junior. „Nije bilo manje“, pravda se susjed.
Pokušavam racionalizirati situaciju. Kažem, stavit ćemo manju u prtljažnik a veću će nam već netko prevesti. Tko, pita on. Susjed kaže: „Ako nema tko, ja ću!“ Ne dolazi u obzir. Em kupio, em bi je još trebao i voziti. Sjetim se Piinog nećaka koji redovito kombijem razvozi svoje vino po zagrebačkim lokalima. „Ti ga pitaj“, kaže On, „ne dolazi u obzir da ja vozim stabla!“ Ni ono manje. Po nevolji Piin nećak je ovog vikenda na svadbi u Torinu. Idući vikend ima neki skup vinara. Pa poslije toga ide obić rodbinu u Bosni.
Trešnje sad stanuju na mom zagrebačkom balkonu. Susjeda ih zalijeva. Kako stvari stoje, dočekat će tamo i jesen. Ne smeta. Jedino me brine ona od dva i pol metra. Već je opasno blizu stropu.
Kad se poslije pet, šest tjedana vratim u Zagreb, susjeda me dočeka s nekoliko već pripremljenih novih lončića: divlje ruže, ivančice, crveni i bijeli božuri, jasmin, bijeli jorgovan…Čim ju kumica koja prodaje sadnice na trešnjevačkom placu spazi izdaleka odmah zaziva: „Dođite, dođite imam krasne….“ Imaju već dogovor za neke sadnice idućeg proljeća.
On na sve samo nezadovoljno šuti. Voli našu bezgranično suosjećajnu susjedu, njezinog buntovnog tinejdžera i susjeda uvijek spremnog da šakama riješi problem, ali meka srca kao zečji rep. Ne bi On ni u bunilu pristao voziti u prtljažniku neku biljku. Ali susjedu nema hrabrosti odbiti. Zahtijeva da se biljka zapakira kao da je virus ebole da se ne bi slučajno, ne dao bog, u transportu prevrnula.
Sve je to nekako uz potiho gunđanje prolazilo dok jednom, neoprezna kakva jesam, nisam lanula kako mi se sviđa japanska trešnja. Stvarno, kad cvjeta najraskošnije stablo koje postoji na zagrebačkim ulicama.
Uglavnom, da skratim priču, prije nekoliko dana pojavljuje se susjed i nosi u loncu japansku trešnju. Otprilike metar i pol visoka. Za njim ide junior i nosi još jednu: ta je već izrasla na dva i pol metra. On gleda u čudu. „Za ovo će vam trebati autobus!“ , smije se junior. „Nije bilo manje“, pravda se susjed.
Pokušavam racionalizirati situaciju. Kažem, stavit ćemo manju u prtljažnik a veću će nam već netko prevesti. Tko, pita on. Susjed kaže: „Ako nema tko, ja ću!“ Ne dolazi u obzir. Em kupio, em bi je još trebao i voziti. Sjetim se Piinog nećaka koji redovito kombijem razvozi svoje vino po zagrebačkim lokalima. „Ti ga pitaj“, kaže On, „ne dolazi u obzir da ja vozim stabla!“ Ni ono manje. Po nevolji Piin nećak je ovog vikenda na svadbi u Torinu. Idući vikend ima neki skup vinara. Pa poslije toga ide obić rodbinu u Bosni.
Trešnje sad stanuju na mom zagrebačkom balkonu. Susjeda ih zalijeva. Kako stvari stoje, dočekat će tamo i jesen. Ne smeta. Jedino me brine ona od dva i pol metra. Već je opasno blizu stropu.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)