Vijest: njemački znanstvenici uspjeli su napraviti bombu koja ne zagađuje okoliš. Bilo je u njoj nešto malo cijanida, ali su ga zamijenili drugom kemikalijom i to je još pojačalo njezin učinak. Zadnja verzija je potpuno ekološka.
Greenpeace i Zeleni sad mogu odahnuti.
utorak, svibnja 27, 2008
nedjelja, svibnja 25, 2008
Japanska trešnja
Najbolja susjeda i ja često razgovaramo o cvijeću. Njezin je balkon pravi mali botanički vrt. Ali to nije dovoljno. Svoju čežnju za pravim vrtom susjeda nadoknađuje nabavljajući sadnice za moj vrt ovdje u brdima.
Kad se poslije pet, šest tjedana vratim u Zagreb, susjeda me dočeka s nekoliko već pripremljenih novih lončića: divlje ruže, ivančice, crveni i bijeli božuri, jasmin, bijeli jorgovan…Čim ju kumica koja prodaje sadnice na trešnjevačkom placu spazi izdaleka odmah zaziva: „Dođite, dođite imam krasne….“ Imaju već dogovor za neke sadnice idućeg proljeća.
On na sve samo nezadovoljno šuti. Voli našu bezgranično suosjećajnu susjedu, njezinog buntovnog tinejdžera i susjeda uvijek spremnog da šakama riješi problem, ali meka srca kao zečji rep. Ne bi On ni u bunilu pristao voziti u prtljažniku neku biljku. Ali susjedu nema hrabrosti odbiti. Zahtijeva da se biljka zapakira kao da je virus ebole da se ne bi slučajno, ne dao bog, u transportu prevrnula.
Sve je to nekako uz potiho gunđanje prolazilo dok jednom, neoprezna kakva jesam, nisam lanula kako mi se sviđa japanska trešnja. Stvarno, kad cvjeta najraskošnije stablo koje postoji na zagrebačkim ulicama.
Uglavnom, da skratim priču, prije nekoliko dana pojavljuje se susjed i nosi u loncu japansku trešnju. Otprilike metar i pol visoka. Za njim ide junior i nosi još jednu: ta je već izrasla na dva i pol metra. On gleda u čudu. „Za ovo će vam trebati autobus!“ , smije se junior. „Nije bilo manje“, pravda se susjed.
Pokušavam racionalizirati situaciju. Kažem, stavit ćemo manju u prtljažnik a veću će nam već netko prevesti. Tko, pita on. Susjed kaže: „Ako nema tko, ja ću!“ Ne dolazi u obzir. Em kupio, em bi je još trebao i voziti. Sjetim se Piinog nećaka koji redovito kombijem razvozi svoje vino po zagrebačkim lokalima. „Ti ga pitaj“, kaže On, „ne dolazi u obzir da ja vozim stabla!“ Ni ono manje. Po nevolji Piin nećak je ovog vikenda na svadbi u Torinu. Idući vikend ima neki skup vinara. Pa poslije toga ide obić rodbinu u Bosni.
Trešnje sad stanuju na mom zagrebačkom balkonu. Susjeda ih zalijeva. Kako stvari stoje, dočekat će tamo i jesen. Ne smeta. Jedino me brine ona od dva i pol metra. Već je opasno blizu stropu.
Kad se poslije pet, šest tjedana vratim u Zagreb, susjeda me dočeka s nekoliko već pripremljenih novih lončića: divlje ruže, ivančice, crveni i bijeli božuri, jasmin, bijeli jorgovan…Čim ju kumica koja prodaje sadnice na trešnjevačkom placu spazi izdaleka odmah zaziva: „Dođite, dođite imam krasne….“ Imaju već dogovor za neke sadnice idućeg proljeća.
On na sve samo nezadovoljno šuti. Voli našu bezgranično suosjećajnu susjedu, njezinog buntovnog tinejdžera i susjeda uvijek spremnog da šakama riješi problem, ali meka srca kao zečji rep. Ne bi On ni u bunilu pristao voziti u prtljažniku neku biljku. Ali susjedu nema hrabrosti odbiti. Zahtijeva da se biljka zapakira kao da je virus ebole da se ne bi slučajno, ne dao bog, u transportu prevrnula.
Sve je to nekako uz potiho gunđanje prolazilo dok jednom, neoprezna kakva jesam, nisam lanula kako mi se sviđa japanska trešnja. Stvarno, kad cvjeta najraskošnije stablo koje postoji na zagrebačkim ulicama.
Uglavnom, da skratim priču, prije nekoliko dana pojavljuje se susjed i nosi u loncu japansku trešnju. Otprilike metar i pol visoka. Za njim ide junior i nosi još jednu: ta je već izrasla na dva i pol metra. On gleda u čudu. „Za ovo će vam trebati autobus!“ , smije se junior. „Nije bilo manje“, pravda se susjed.
Pokušavam racionalizirati situaciju. Kažem, stavit ćemo manju u prtljažnik a veću će nam već netko prevesti. Tko, pita on. Susjed kaže: „Ako nema tko, ja ću!“ Ne dolazi u obzir. Em kupio, em bi je još trebao i voziti. Sjetim se Piinog nećaka koji redovito kombijem razvozi svoje vino po zagrebačkim lokalima. „Ti ga pitaj“, kaže On, „ne dolazi u obzir da ja vozim stabla!“ Ni ono manje. Po nevolji Piin nećak je ovog vikenda na svadbi u Torinu. Idući vikend ima neki skup vinara. Pa poslije toga ide obić rodbinu u Bosni.
Trešnje sad stanuju na mom zagrebačkom balkonu. Susjeda ih zalijeva. Kako stvari stoje, dočekat će tamo i jesen. Ne smeta. Jedino me brine ona od dva i pol metra. Već je opasno blizu stropu.
ponedjeljak, svibnja 19, 2008
Fašizam na dva kotača
Čitam na portalu Jutarnjeg neki polušaljivi tekst o biciklistima. Volim bicikl, naučila sam ga voziti s četiri godine i to veliki muški, ispod štange. Posljednjih par godina ga ne vozim jer više ne stanujem blizu Jaruna, ali prije sam znala redovito odvoziti bar krug ili dva oko jezera. Nedostaju mi te vožnje za razbistravanje misli i pročišćavanje pušačkih pluća.
Ono što me zasmetalo oko tog teksta nije autorev, blago antibiciklistički, pogled. Svatko ima pravo na vozilo po svojoj mjeri i ukusu. No biciklisti koji su ispod napisali komentare u većini su bili toliko isključivi i vulgarni, vrijeđali autorovu nacionalost i podrijetlo tipa: „smeće dotepensko“, „nedragi Ahmede vrati se na svoje vjekovno ognjište, gdje su te okotili“, „tekst su ti platili Ujedinjeni Arapski Emirati“… da čovjeka uhvati malodušnost.
Zar u ovoj zemlji zaista nikad neće izumrijeti taj primitivni, isključivi, fašistički govor mržnje? Nemam iluzija da će posve nestati, ali vjerovala sam da bi ga s vremenom moralo biti sve manje.
Sama činjenica da svatko ima priliku, ovako ili onako, reći što misli, trebala bi utjecati da intonacija javnog dijaloga postane civiliziranija, pa da i razni Mamići i Glavaši sa svojim prostaklucima ostanu u krčmi. Nažalost, čini se da naša škola jedino uči djecu busanje u domoljubna prsa a malo, ili ništa, o toleranciji, poštivanju i njegovanju različitosti, o tome kako bez vrijeđanja izreći drukčiji stav. Prva rečenica koju bi djeca trebala naučiti u školi trebala bi biti: „Ne slažem se s tobom, zato jer….“
Biciklisti su sportaši, ili rekreativci koji bi to željeli biti, i očekuješ da će bar oni razumjeti i prihvatiti nekoga tko stjecajem okolnosti nije možda rođen u istom vigvamu. No kad je primitivizam u pitanju, izgleda da ni sport ne može prodrijeti kroz okamine bezrazložne mržnje.
Ono što me zasmetalo oko tog teksta nije autorev, blago antibiciklistički, pogled. Svatko ima pravo na vozilo po svojoj mjeri i ukusu. No biciklisti koji su ispod napisali komentare u većini su bili toliko isključivi i vulgarni, vrijeđali autorovu nacionalost i podrijetlo tipa: „smeće dotepensko“, „nedragi Ahmede vrati se na svoje vjekovno ognjište, gdje su te okotili“, „tekst su ti platili Ujedinjeni Arapski Emirati“… da čovjeka uhvati malodušnost.
Zar u ovoj zemlji zaista nikad neće izumrijeti taj primitivni, isključivi, fašistički govor mržnje? Nemam iluzija da će posve nestati, ali vjerovala sam da bi ga s vremenom moralo biti sve manje.
Sama činjenica da svatko ima priliku, ovako ili onako, reći što misli, trebala bi utjecati da intonacija javnog dijaloga postane civiliziranija, pa da i razni Mamići i Glavaši sa svojim prostaklucima ostanu u krčmi. Nažalost, čini se da naša škola jedino uči djecu busanje u domoljubna prsa a malo, ili ništa, o toleranciji, poštivanju i njegovanju različitosti, o tome kako bez vrijeđanja izreći drukčiji stav. Prva rečenica koju bi djeca trebala naučiti u školi trebala bi biti: „Ne slažem se s tobom, zato jer….“
Biciklisti su sportaši, ili rekreativci koji bi to željeli biti, i očekuješ da će bar oni razumjeti i prihvatiti nekoga tko stjecajem okolnosti nije možda rođen u istom vigvamu. No kad je primitivizam u pitanju, izgleda da ni sport ne može prodrijeti kroz okamine bezrazložne mržnje.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)