Kad smo prije deset godina uselili u kuću u dolini našla nas je ova šarena. I otada je uvijek oko kuće. Zimi spava u selu na sjeniku, a ljeti u okolnom žbunju. Pametna je i ne dozvoljava da joj se netko previše približi. Beskrajno je brbljava. Kad nas dugo nema dotrči čim čuje auto i onda krene cijela tirada svakojakih mjauka. Ponekad me čeka pred selom kad se vraćam od Pije i prati me do kuće.
Zovemo je maca. Na to se odaziva. Od lani je ostala i njezina kćer, mala maca. Ta je totalni klaun. Baca se po prozorima i šeta po pergoli, kao plesačica na žici. Ova stara joj povremeno opali šamar ako prebrzo navali na zdjelicu s hranom.
U stvari i nisam nikad bila cat person. Volim pse, i oni mene, i nemam nikakvog straha otkako me u trećoj godini života ugrizao susjedin pas. Sad često dadiljam susjedinu maltezericu Lolu a susjeda tvrdi (ha!) da se Lolita nikome tako ne raduje kao meni. Doduše, mitim ju mačjim kobasicama.
1 komentar:
Hmm, stara možda spava na sijenu, ali mala se, vidim, izvalila na nešto udobnije :)))
Ja, bojim se, više uopće nisam pet person. Naravno, mogu ih voljeti, ali ih nikako ne mogu preboljeti, zavolim ih kao ljude. Nakon tragične pogibije mačka Silvera i otmice milog Arčibalda, nisam više htjela životinju u obitelji /Još mi je teško kad sa sjetim: 'Arči, mala ftičica, di si, di si, Bobica!', 'Arčica zeleni, Bobica debeli!... a bivalo je i obratno. Uglavnom, svi koje je volio bili mali, debeli i zeleni, dakle, pljunuti on :))/
Objavi komentar