"Bilo je na televiziji..."

Svako malo novine tobož zabrinuto objavljuju neke ankete o tome kako publika ne vjeruje novinama, televiziji, radiju. I čovjek se uvijek iznova čudi koliko mnogo ljudi vjeruje medijima.
Čak i kad izbije neki strašan skandal - kao što je bio onaj s premijerovim neintervjuom ili ovaj najnoviji s doskorašnjim vlasnikom nacionalnog tjednika - čini se da uvijek postoji neka grupa nepokolebljivih vjernika u proizvođače vijesti i njihovo mišljenje.
Posve neobjašnjivo, ljudi koji ne bi vlastitom djetetu povjerovali nakon što ih je toliko puta slagalo, nastavljaju lakovjerno gutati novinske poluproizvode kao istinu.
Ono što je u svemu još strašnije je što novine danas vrlo rijetko daju ono što se zove „druga strana“ priče. Ustvari, daju je tek ako to postane neizbježno, ako je svi drugi objave, pa hajde onda moramo i mi nešto napisati. Pokaže li se da su, recimo, potpuno promašili, zanemarili činjenice ili naprosto slagali, to mrtvi hladni ignoriraju i objavljuju istu priču dan, ili tjedan, kasnije sa sasvim suprotnim podacima i zaključcima. Bez objašnjena.
Kakvu to šizofrenu sliku u glavama neupućenih im čitatelja stvara, teško je i zamisliti.
Ponekad i sami novinari olako progutaju neku dezinformaciju. Najčešće se to zbiva kad, bilo zbog važnosti brzine u odnosu na konkurenciju, bilo zbog površnosti, ne naprave do kraja domaću zadaću: proučiti sve podatke. Sitan primjer toga je, recimo, najnovija javna pohvala glavnoj urednici i suizdavaču nacionalnog tjednika zbog objave kolumne V. Rudan u kojoj je stala na stranu suizdavačeve supruge. Pritom je previđena, nedavno objavljena, činjenica kako je većinski vlasnik i izdavač tjednika postala jedna austrijska tvrtka. Samim time glavna urednica ima obavezu i prema većinskom vlasniku, a ne samo suvlasniku koji je svoje stavove iznio od naslovne do zadnje stranice.
Jedan od gorih oblika varanja čitatelja je prešućivanje. Svaki novinar s više od dvije godine staža će potvrditi da je više toga prešutio nego objavio. Novinarima u plus idu i tekstovi, s provjerenim podacima, koje su napisali a koji nikad nisu objavljeni. Nitko novinare ne štiti od vlasnikovih materijalnih interesa: bilo da je riječ o sklonim političarima, poslovnim partnerima ili samo unosnim oglašivačima, nema šanse da se objavi išta nepovoljno. Pa se to onda cinično naziva novinarskom autocenzurom. Jer nakon nekog vremena prestanu pisati tekstove koji neće biti objavljeni. Uz to, ako se neobjavljenih previše nakupi eto otkaza. Tehnološkog viška u medijima uvijek ima. Da bi se netko danas bavio tim, inače uzbudljivim i lijepim, zanimanjem mora biti spreman barem minimalno na politički blud i nemoral.
No vratimo se onim nepokolebljivim vjernicima s početka: tih tridesetak i nešto posto čitatelja jedini bi mogli dovesti do neke promjene. Samo gubitak zarade navodi vlasnike na promjenu ponašanja, doduše obično na gore. No žuta boja ima samo toliko tamnijih nijansi prije nego pređe u neku drugu boju. A tu drugu čak i ovi okorjeli vjernici prepoznaju. Po mirisu.