Tarzan u lunaparku

Davno, još u prošlom stoljeću, na uglu Savske i ondašnje Ulice proleterskih brigada bilo je zatvor. Onda se taj zatvor sam od sebe počeo urušavati, pa su ga srušili do temelja i ostala je ledina. Na toj je ledini, poslije nekog vremena, počeo gostovati cirkus „Orfei“. Tamo gdje je danas „Zagrebačka banka“ držali su slonove, tigrove i konje. Onda je cirkus otišao, pa se na ledinu naselio lunapark.
U tom su lunaparku, na ogradici autodroma, klinci s Trnja i Trešnjevke provodili proljeća i ljeta. Bile su to klape mladih delinkvenata, mahom osnovnoškolaca, uvijek spremne na okršaj. A među Trešnjevčanima i Trnjanima on se podrazumijevao. Da se razumijemo, ondašnji huligani ni izdaleka nisu nalikovali današnjim skinsima, bad blue boysima i ostalim maloljetnim pripravnicima za Lepoglavu.
Najveći zločin koji su počinili bila bi provala u nečijeg fiću i noćna vožnja gradom. Taj hrabri čin automatski bi počinitelja, ako ne bi odmah dobio uputicu za popravni dom, promovirao u vođu klape. Imale su klape i svoje ženske članove i svoje groupies. I svaka je klapa imala bar po jednog Tarzana. U lunapraku su se rađale i prve ljubavi, upućivali nježni pogledi i osmjesi, dodirivale ruke, ali takvi su osjećaji bili dozvoljeni samo unutar klape.
Sjedili bi tako Trnjani na jednoj ogradici lunaparka, Trešnjevčani na drugoj i odmjeravali snage. Ne često, ali s vremena na vrijeme osjetilo bi se kako raste napetost. I bezazleni pogled dečka s Trnja u pravcu koje trešnjevačke cure bio je dovoljan da frcne iskra. I onda bi izbila opća tučnjava. Pobjeđivao je onaj tko je uspio svoje protivnike najurit barem 200 metara u „bazu“. Poslije bitke ponosno su se pokazivale masnice i pričalo bajke o tome u kakvom su stanju protivnici naprašeni kući.
A onda bi naš Tarzan, vođa klape, za kojim su uzdisale sve propupale curice, otišao kući gdje ga je u dvorištu dočekala majka s letvom u ruci i ubila boga u njemu jer opet nije bio u školi.