„Rolling Stonesi ili Beatlesi? Samo bih to pitanje, nekome koga prvi put vidim, postavio. Odgovor sve objašnjava“, reče u nekom intervjuu jedna od rock legendi. Sad jel objašnjava ili ne, ne znam, ali meni su uvijek bili bliži Stonesi. Možda zato što su bili otkačeniji, muzički neuredniji, skloniji improvizacijama…jednostavno su mi bolje legli. Kad imate šesnaest godina i urlate „Time is on my side“ ne vidite u tome nijednu krivu notu ili riječ.
Kako nešto zavolimo? Danas, kad mi se svidi neka glazba pročačkam po internetu, nađem grupu, pjevača ili pjevačicu, i ako imam sreće skinem i melodiju. Prije interneta bili su to radio i tulumi. Pa MTV…
Mene je do Stonesa, Joplin i Hendrixa dovela ljubav. On je svirao i pjevao u bendu i to su bile stvari koje su izvodili. Ponekad slušam „Summer of '69“ Bryana Adamsa ne zato što mi se sviđa, iako ima seksi raspuknut glas, već zato jer je meni ta godina bila baš takva. Bez ikakvog pravog muzičkog znanja naučila sa onako usput o ritam sekciji, solo dionicama, Fenderici i Gibsonici. Nisam doduše naučila svirati, ali jesam slušati.
Poslije su došle neke druge ljubavi pa sam upoznala Cohena, Santanu, Dylana, Baez, Fabrizia de Andrea… Mnoge sam stvari poslije otkrila i sama: zbog posla mogla sam uživo čuti Film, Valjak, Prljavce, Bou, Leb i sol, Ekaterinu Veliku, Šarla akrobatu, Idole, Igru leptira, Čorbu sve što je onomad nešto sviralo u bivšoj Jugi. Za vrijeme rata i uzbuna gledala sam MTV. Pamtim najviše Nirvanu, Bon Jovia i Gabrielle.
Čudno je kako se glazba pamti i kad već masu drugih stvari odložiš na tavan sjećanja. Imala sam jednu kazetu na kojoj je Janice Joplin pjevala blues i koju je snimila u Teksasu, davno prije no što je postala slavna. Onda je u nekoj selidbi ta kazeta nestala. I dan, danas je ne mogu prežaliti. Joplin je našla svoj put do CD-a, ali tog bluesa se nitko nije sjetio.
S glazbom je kao i s knjigama, s nekim možeš dijeliti sklonost za jednog ili dva pjevača ili pisca ali nikada nisam još srela nekoga tko bi imao potpuno identičan ukus. To ne znači da je moj ili njegov lošiji, samo je drukčiji. Na kraju krajeva nekom ljubitelju ozbiljne glazbe sve to izgleda kao bezvezna deračina.
Kada je Cohen trebao imati svoj prvi pjevački nastup, na koncertu Judy Collins, stajao je iza bine i drhtao od treme. Direktor dvorane, koji je bio uz njega, upitao ga je čega se toliko boji. „Pa nisam baš uvjeren da znam pjevati“, rekao je Cohen. „Ha“, odmahnuo je direktor rukom, „pa nitko od vas ne zna pjevati. Ako želim čuti pjevanje idem u Metropolitan!“
3 komentara:
Ili, kao što Hesseov Mozart (smijući se podrugljivo) odgovara Harryju na primjedbu da poslije Don Giovannija čovjek više nikad nije stvorio tako savršenu glazbu:
- Nemojte se naprezati. (...) Vi ste valjda i sami muzičar? Ja sam se, međutim, prestao baviti tim zanatom. Povukao sam se u miran život. Jedino još šale radi katkada promatram gužvu.
BREAKING NEWS: Holding odustao od žutog sranja, manjeg formata i rekoncepcije!!! Holding kaže: vozi dalje kakav jesi, bilo bi te šteta, malo žuće ali samo kad ima pravog štofa, do daljnjega strogo Švedska. I obećao još ljudi i strojeva. ALELUJA, pao šećer!!!! Svi odahnuli, blejimo od sreće, samo što ne plačemo. Nažalost, to također znači ista lokacija i ništa od 9 do 17. *ebat ga, ne možeš imati sve. :))) Je li Mi znao za ovo???
@elka: *ebo ga ja nikak doć na red za kantu! Prvo je T. dva sata birala meni za nahranit komisiju na specijalističkom, onda on uzeo tražit vijesti, pa sad došla susjeda da joj napunim divljaka za satelitsku! Kao de nemaju svaki svoju kantu doma!
MI ne zna još niš sutra se nalazi s jednom ekipom, a prekosutra navečer idemo s B.i M. na večeru pa ćemo sve čut. Ali kao što rekoh daleko je lipanj. On se predomisli od danas do sutra. A može bit i da se Šveđani nisu složili il se W. bacio na Vjesnik a vas u ausmiš.
Objavi komentar