Prvi posao

Sreli smo se u maloj priručnoj birtiji uz set, negdje oko Pirana. Sijeda kosa, gableovski brčići, oko glave šarena bandana, traperice i karirana košulja, plave nasmiješene oči. U lijevoj ruci mu je bila neizbježna plastična čaša s votkom. Ispružio je ruku: „Ja sam Sam“.
Opušten, ni traga nekom osjećaju važnosti, ugodan i neposredan. Pričali smo te prve večeri o svačemu: o njegovu indijanskom porijeklu, o ratu, partizanima i Nijemcima, o njegovoj djeci, bivšim ženama, o prijateljima i „Divljoj hordi“ koju je smatrao svojim najboljim poslom…
U neko kasno doba vozili smo se njegovim automobilom prema Portorožu. Uhvatio me za ruku i rekao: „Ti ćeš jedina dobiti intervju, neću ga nikome više ovdje dati. Ali nemoj postati interviewer, to je glup posao.“
Idućih dana pratila sam ga na setu. Ni traga onom opuštenom, razgovorljivom tipu od prve večeri. Bio je pedantan, nitko ga nije mogao razuvjeriti kada je nešto zamislio, od tehničara je tražio savršenstvo. Prema glumcima je znao biti grub, pa onda odjednom vrlo blag i pažljiv. Svaki i najsitniji detalj imao je pod nadzorom. Kada je na kraju dana pregledavao snimljeni materijal točno je znao što treba izbaciti, što doraditi. Nevjerojatno, jer je od jutra popio po bocu, dvije votke.
Navečer u predvorju hotela ili u baru s ekipom, opet je bio onaj društven, duhovit, razgovorljiv Sam. Jedino je neobjašnjivo neljubazan bio prema svojoj tajnici, prekrasnoj tamnokosoj Čehinji, koja mu je navodno bila i ljubavnica.
Poslije nekoliko dana na setu i druženja s glumcima, od kojih su rijetki bili zaista zanimljive osobe, rekao mi je: „Večeras idemo u kockarnicu, tamo ćemo napraviti razgovor“.
Bilo je to vrijeme kada nitko s jugoslavenskim pasošem nije smio ni primirisati u kockarnicu. Sam je međutim sve sredio, nitko me nije ništa pitao. On i James Coburn dali su mi žetona za milijun lira. Pili smo votku i ludo se zabavljali iskušavajući razne kockarske igre dok nismo pogubili sve pare, ja milijun a oni nekoliko puta više. Zatim smo sjeli u bar, naručili novu rundu pića. Izvadila sam blok i uključila kazetofon. Razgovor se, međutim, odvijao mimo svakog plana. Počeo bi odgovarati na pitanje i najednom skrenuo na neku posve drugu temu. Kad bih ga pokušala vratiti, naišao bi netko i prekinuo nas. On je već prilično petljao jezikom, a ni meni baš nije bilo najbistrije u glavi.
U jednom trenutku je iz kockarnice došao izuzetno šarmantan, i nešto trezniji, Coburn i počeli su se zafrkavati. U svemu tome uspjela sam izvući nekoliko prilično suvislih odgovora. J.C. me na kraju poljubio u obraz i otišao. Valjda poveden tim primjerom, i Sam me poljubio. A onda je rekao: „Idemo, završit ćemo razgovor u mojoj vili.“ Odgovorila sam. „Ne hvala, imam dovoljno. U nekim drugim okolnostima možda, ali ja ovdje radim“. Rastali smo se.
Ostala sam u predvorju još neko vrijeme u razgovoru s Bobom Viscigliom, glavnim rekviziterom, i taman se spremala poći, kad se Sam vratio. „Daj mi vrpcu, ne želim da ovaj razgovor bude objavljen!“ Izvadila sam vrpcu iz kazetofona predala mu je i rekla: „Nije važno, možda si prvi, ali sigurno nisi zadnji s kojim ću imati intervju!“ Izašla sam van. Drhtala sam od bijesa.
Sutradan ujutro, dok sam se pakirala, zazvonio je telefon. Zvao je B. Visciglia: „Dođi na recepciju, želim ti vratiti vrpcu.“ Smiješio se dok mi ju je pružao:“ Sam se ispričava i moli da nam doneseš intervju kad bude objavljen. I hvala ti, ponijela si se kao prava dama, nisi psovala i nazivala ga imenima što bi svatko drugi na tvom mjestu uradio.“
Kada sam poslije dva tjedna došla na set u Piran sa „Startom“ u kojemu je objavljen intervju, svi su me srdačno dočekali. Sam je gotovo stidljivo gledao iz prikrajka, a onda pomalo nelagodno prišao i gentlemanski mi poljubio ruku. Dala sam mu novine s intervjuom i neko su ga vrijeme on i grupica oko njega gledali (ionako nisu ništa razumjeli!) a onda su se velikim zanimanjem prebacili na „Startovu“ duplericu.
Sama više nikad nisam vidjela. Održao je riječ: bio je to jedini intervju što ga je dao u Jugoslaviji. Film nije dobro prošao u kinima, ali kritičari ga i danas drže jednim od najboljih Peckinpahovih radova. Sama su na kraju ubili alkohol i droga.
Zbog Sama ili ne, ja se u budućnosti zaista nisam, osim u rijetkim prigodama, bavila intervjuima.