Masline? Nemaš brige!

Pa što ćemo tu posadit? Stojimo tako upitani pred blagom padinom koju smo kupili jer smo morali, drukčije nije išlo. Voće, kažem ja, al ne baš sigurno, jer tko će ih dođavola obrezivat kad ih bude sto? Vinograd, kaže on, još nesigurnije, ne razlikuje motiku od lopate. „A to je dobra zemlja“, kaže susjed G. „Tu treba posadit masline! S njima nema nikakvog posla.“
Zamislim na padini šumarak prekrasnih kvrgavih stabala, otimaju se iz zemlje onako u svim pravcima, sitni listići poput svijetlih oblaka lebde između našeg brijega i sela… Divota! I nemaš brige. Samo bereš i dijeliš ulje.
Krenulo je da ne može bolje. Susjed dovezao punu prikolicu gnoja i iskrcao kraj ceste, tako da je lijepo smrdilo i nama i prolaznicima, dok se nije sasušilo. Susjedin nećak kombijem dovezao masline iz rasadnika, spremili ih u podrum pod sunčani prozor, njih 125, zalijevamo ih i čekamo da prođe mraz pa da prionemo na sadnju.
Onda su jednog jutra na traktoru stigli Mirjana, muž i sin. Krenuli iskapat rupe svaka bar metar, metar i pol duboka, ubacili gnoj i u dva dana posadili stabla. I uz svaku kolac, da je onako mlađahnu ne satre vjetar. Onda smo ih vezali.
Nije prošao koji mjesec a susjed G. šeta oko njih i klima glavom: „To se sad treba isfrezat, ugušit će ih korov!“ Zovemo drugog susjeda koji ima frezu. Isfreziro u pola sata, ali došo u pola sedam ujutro. I još pripomenuo da ono oko stabala iščupamo ručno, jer do toga freza ne može.
Nakon par dana nadzorni organ opet šeta oko maslina. „Ccc, to je već trebalo bacit ureu!“ OK, kupimo ureu, što košta košta, i s kanticama od jedne do druge bacamo kako nas uputilo, malo podalje da ne sprži stablo.
Prođe koji dan vidim susjed opet zagleda oko maslina i daje novu direktivu: „Treba ih špricat da ih ne napadne mušica!“ Zovemo uvijek dežurnog V., on ima prskalicu da obavi raskuživanje. I da im se nitko ne približava nekoliko dana. Odlično, mislim.
U to udarile ljetne vrućine. Nakon tri tjedna suše evo opet G.:“Sutra ih treba zalit! Dat svakoj bar po 10 litara!“ Srećom imamo crijevo i dosta produžetaka. Pa zalijevamo. Negdje u malom mozgu vrte mi se brojke na vodomjeru.
Dođe jesen, e sad opet treba frezat. Pa prije zime zaorat da im ne bi bilo hladno. Pa na proljeće obrezat tako da izgledaju ko u onoj Cesarićevoj, samo malo jadno drvo.
I onda dođe opet jesen i mi se spremamo za berbu. Masline prekrasne, krupne ali tek na svakom desetom stablu. On ih je išo brojat: 800 komada. I poberemo ih. U 15 minuta. Pošaljemo u uljaru. I vrate nam natrag sedam decilitara ulja.
Divota!