Poklon

Dobila sam na poklon WC dasku. Nije baš nešto što bi čovjek izabrao za, ajmo reć, rođendanski dar ali pristojnost nalaže da se poklon cijeni. Daska je uostalom praktična stvar i čovjeku kad tad može zatrebat.
Problem s ovim poklonom je u tome što daska nije ni crna, ni bijela, kakva bi pristajala u moju kupaonicu, već ima uzorak: nekakve razlivene zebraste šare nešto svjetlije nego na pravoj zebri, ali tako upadljive da kad uđeš u prostoriju prvo i jedino što vidiš je ta psihodelična daska.
Najbolji susjed, koji mi je dasku poklonio, uložio je puno truda: donio je punu kutiju alata, skinuo staru dasku koja je bila prilično rasklimana i pričvrstio novu. „Pogledajte kak to sad lepo zgleda“, rekao je pušući ponosno kad je završio posao. Ja sam na trenutak zamukla, pa onda slagala, iako ne volim lagati onima do kojih mi je stalo: „Da, stvarno dobro izgleda“. A u sebi zakukala: „Ajme majko, che orrore! Šaka u oko.“
No dobro, nije mi se jedanput dogodilo da sam na poklon dobila nešto što bih najradije odmah sakrila na policu iza dva reda knjiga i vadila ako bi mi darovatelj/ica dolazio u posjet. Licemjerno, znam, ali čemu vrijeđati tuđe osjećaje kad je njihova namjera plemenita?
Beauty is in the eye of the beholder, kažu Englezi. Tko sam ja da određujem mjeru dobrog ili lošeg ukusa? I što bi to uopće trebalo biti, u glazbi recimo? Svatko ima drukčiji osjećaj za melodiju i uvijek me iznova čudi s kakvom isključivošću ljudi govore: „to je najobičnije smeće“, kao da netko s drukčijim muzičkim sklonostima ne bi to isto rekao za njihove glazbene favorite.
Elem, nezgoda je što susjedi stalno zalaze u moju kuću i vidjet će odmah ako dasku likvidiram. Ustvari, kad razmislim, imam samo dvije mogućosti: ili da zamijenim cijelu instalaciju pod nekim polusuvislim izgovorom ili da psihodeličnu dasku zadržim i žmirećki ulazim u kupaonicu.