Blage oči Ante Pavelića

Kad živiš na prostorima gdje se države rastavljaju i sastavljaju ko dječji kaleidoskop, ništa te ne može zabezeknuti više od ljudi koje si poznavao i s kojima se živio. Ni pljuvanje po onome što su nekad svi hvalili, ni hvaljenje onoga po čemu su pljuvali, ni novi i ljepši povijesni spomenici od onih vjekovnih što smo ih digli u zrak, ni korienski pravopis u zemlji u kojoj djeca zapravo govore engleski, ni to što su nas lako uvjerili da prije nismo imali život, a još lakše da ga tek sada imamo…
U šali smo govorili da je drug B. vječni jednogodišnji partijski sekretar. Po prirodi je bio teški činovnik. Pričalo se da je zapravo karijeru počeo kao sjajan zapisničar, čije su umijeće koristili i na najzatvorenijim partijskim sastancima. Kako god bilo, dograbio se sekretarskog stolca i iz njega, ko da mu ga je baba oporučno ostavila, dijelio direktive, pohvale i ukore. Ako nisi bio spreman na svakomjesečnoj partijskoj seansi trabunjati nesuvislice na bilo koju temu, odmah je u tefter upisivo ocjenu: nedovoljno aktivan.
Elem, dođoše prvi demokratski izbori i, u općoj gunguli, naš se drug B. negdje potiho izgubio. Koju godinu poslije čitam jedan, i dalje dozlaboga dosadan, prilog dnevnih novina, kad mi u oko upadne veliki naslov: „Još uvijek pamtim blage oči Ante Pavelića“ i ispod njega poveća fotografija, ne mogu vjerovat, našeg vrlog partijskog sekretara, druga B. Prva mi misao: sigurno je neki gadan novinarski zalom. Ali , nije.
Drug je B. u vrijeme onog Drugog rata završio, kao ratno siroče, u jednom od brojnih dječjih domova kojima je pokroviteljica bila gđa. Pavelić. Nekom prigodom je, valjda, uspjela uvjerit svog supruga da ode s njom u sirotište obić malo tu cigančad, srpsku deriščad i komunjarski izrod. I tako je Ante naišao i na našeg budućeg druga B., zastao, pogladio ga po kosi i milo pogledao. Bio je to takav pogled da ga naš drug B. ni pola stoljeća kasnije, a sigurno ni do dana današnjeg, nije mogao zaboraviti.
Bila sam zblenuta. Zamisli kakvu je strašnu tajnu čuvao naš drug sekretar svih tih pustih godina! I koliko je napora morao uložiti da nam drži sve one lekcije o tome koji je ispravan partijski stav, kako uzoran mora biti pravi član partije i kako pravilno protumačiti direktive odozgo. A sve to vrijeme iz dubine duše pratile su ga, sigurno prijekorno, blage oči Ante Pavelića!