Jednom, dok je Poljska još bila u Varšavskom paktu a mi u samoupravnom socijalizmu, stigla je k nama, u nekakvoj studentskoj razmjeni s mojom rođakinjom, Jolanta. Crne kose stegnute u rep, plavih očiju, građena kao diva, plijenila je muške poglede. I nije joj to bilo mrsko, naprotiv, nadala se da će naići netko tko će poželjeti da je ovdje zauvijek zadrži.
Kad smo je pitali sviđa li joj se kod nas, malo se zamislila: „Uvijek su nam govorili kako se kod vas loše živi, kako vi samo radite, teško radite i ništa nemate. Zamišljala sam vas kao rudare koji po cijeli dan kopaju u rudniku, odrpane i prljave od ugljena. Šokiralo me kad sam vidjela kako stanujete, koliko hrane ima u trgovinama, pa sva ta odjeća u izlozima i svjetla, pa koliko struje vi morate potrošiti na svu tu rasvjetu!?“ Vodili smo Jolantu na Plitvice i na more, tjedan dana. Otišla je kad joj je istekla viza. Nije uspjela naći nekoga tko bi je dovoljno volio da ostane.
Zašto sam se ovih posljednjih petnaestak godina tako često sjećala Jolante? Pa svaki put kad bi netko onako iz voleja ustvrdio kako prije ništa nije valjalo, kako država nije valjala, kako oni koji su je vodili svi odreda nisu valjali, kako ni mi nismo valjali koji smo u njoj živjeli, pred očima bi mi iskrsli Jolini rudari. Daleko od toga da mislim kako je prije sve bilo sjajno. Ali bilo je to moje radosno djetinjstvo, moja mladost, putovala sam s jeftinim studentskim kartama u Rim, Prag, London i Beč, proživjela prvu, drugu i treću ljubav, završila fakultet, dobila prvi posao koji sam stvarno voljela…
I onda me netko uvjerava da to ništa nije valjalo, da je to bio mrak, da to nije bio život. A što je to onda bilo?
Kao i neki, malobrojni, ja danas imam više nego što sam ikada zamišljala, ili očekivala. Ali da bih mogla reći da živim bolje, trebala bih uračunati i sreću. Pa jesam li sretnija? Nema ničega u ovom sadašnjem mirnom postojanju što bi se moglo usporediti s beskrajnim uzbuđenjem i radošću onog prvog novogodišnjeg poljupca ili pogleda na London kroz avionski prozorčić, s mirisom bijelog sapuna koji mi i danas, kad ga ima na svim policama, izvlači blaženi osmijeh na lice. Bilo je u tom prošlom vremenu i bolnih, strašnih stvari, ali bio je to život. Moj život. I nitko mi danas neće prevoditi kakav je bio.
A Jolanta? Čuli smo da se udala. Za rudara.
Broj komentara: 15:
Onoga koji bi se to usudio prevoditi ja bih odmah satrla ko onu spravu jutros na fintesu. Lopovska je priroda uspomena u tome da ukradu samo ono što vrijedi, a na ostalo se i ne osvrću. Moj animus, primjerice, takav razbojnik da mi nije čak ni dopustio sanjati rudare. Jednostavno mi naredio da se osobno vratim u rudnik i umrem u zavičaju iako za tim nije bilo stvarne potrebe:
I, tako, bez reči,
duh će moj sve tuđe smrti da zaleči.
I, tako, bez traga,
rasuće mi ruka živa tela mojih draga.
Jer ljubav će moja pomešati, tajno,
po svetu, sve potoke, i zore,
i, spustiti na život, vedro, i beskrajno,
i kod nas, nebo, i senku Fruške gore.
M.Crnjanski: Stražilovo
@eLKa: ma jel ti to sve onako iz glave? Nemoj mi molim te reći jer ću past u takvu špilju da me ni ona najbolja sekcija planinarskog društva "Velebit" neće izvuć! Idem vadit veš iz mašine
Komentar mi je valjda iz glave, što god to bilo, a Crnjanski mi uvijek u stražnjem džepu rifla pa ipak malo provjerim, pamćenje mi ipak više nije onakva slonina kao prije premda još gura. Ja ću morat kupit novu mašinu, na ovoj mi oslabila centrifuga pa veš kaplje susjedima. Znači, da uzmem Lukinu jamu, a ne Candy, je l' da?
@eLKa: ili Veternicu to je isto dobra marka. IdemO večerat. Javim se poslije.
@Tek što sam dala večeru kad zvoni susjeda (87 i nešto sitno) pa udri pričat što si je kupila u Trstu, što ima u ovom dućanu, pa u onom, pa o djeci (4 sina, snahe, unuci i praunuci) i sad da ću sjest za kantu kad zove Najbolja susjeda iz Zagreba iz mog stana. Ona i sin(onaj s kuljama) u mom stanu meću novi silikon na kadu i tuš pa dok mi je ona ispričala kako je muž izgubio 7 kg u 3 tjedna, sin imao temeraturu 39, pas se tjera...
I ona još kraj svega toga malja tvoju kadu. E, zbilja najbolja... A ja danas malo pospremala s Domaćima i odmarala oči. Sad tek za kantom. Javila se Kolibra na partiju piljaka, a Prvog nigdje, što li sam mu sad opet skrivila...?
@ Mislim da on negdje luta. Jesi li kliknula na onu sliku u njegovoj galeriji? Maks je pljunuti Gibson
Pa tek mi sad veliš, a meni na kraj pameti nije bilo ić na slike, ja samo gutam crtice i od svake se naroljam ko majka! A stvarno Gibson. Dobar i čadorkini, a pogotovo slikovnica. Ma, kvragu, sve mu dobro... Sad sam našla postajat fan!
ko je Maks?
@eLKa: da nije podložan izostancima mogo je bit direktor. Nego ova stolica na kojoj sjedim kad god se pomaknem pukne ko dalekometni top a pod škripi kao da mu dušu čupaš, makar hodam na vršcima palčeva. On ošo spavat i ostavio otvorena vrata. Ja ugasila i svjetlo pa sad ne vidim ni tipkovnicu.Idem ća, prije nego zbog pucnjave i jauka žrtava pozvoni kvartovski policajac. Sutra sam opet u dolini, tamo imam pun komfor. Sweet dreams, kad god ti nadošli
@ mastan-kruh: Pa onaj tvoj šta je pobesneo. Iako, ja navijam za medvjeda, šumskog i kućnog podjednako.
Ajd, laku noć, selim se kod sebe da ne probudimo Mi.
s vama dvema čovjek nikad nije siguran pa sam pomislio da je insinuacija glede Baščaršije, molim za oproštaj
@prvi: ne brini nema nijedne zlobne kosti, a kamoli misli, u ove dvije kokošje glave, kad si ti u pitanju.
Ma malo sam kokošario bezveze. Ko kakva šljuka. Nikad vidio u kokošurde išta lošeg. Dršte se.
Objavi komentar